Sretan trenutak, taj kristalni, umnoga u meni, oblutak

Rhapsody in blue...

2012-01-06T09:22:00.000+01:00

Rapsodija u plavom je svijet titrajućeg sna u kojem stoluju čarobnjaci. Na obroncima svitanja uranjam u azur lijepih snoviđenja i ispijam nektar iz čaše trenutka. Sretne li budnosti u zanosima virtualnih duša koje sudjeluju u skladanju tog zagrljaja ljubavi, znanja i vjerovanja. Zanesena titrajima tkiva sretnog vremena, trenutka u kojem povjerovah u oprost besmislenosti, iznenada oćutih tupu bol. Osjećanje osjećaja nije lako amputirati iz svijesti, ono ostaje oslikano u moždanim vijugama kao osjećajna slika i poslije nasilnog "kirurškog" zahvata postaje fantomska bol koju nosimo cijeli život u duši. Tražila sam uzrok tom odumiranju tkiva. Nisam ga pronašla. Pokušavala sam otkriti razlog nekrotiziranja staničja zajedničkog vremena. Nisam ga pronašla. Nutarnji rapsod me ljubavnom baladom pozva na trg cvijeća. U mirisima tek začetog proljeća prepoznah oči boje sna, osjetih ljepotu ljubavi, vratih se poeziji i uronih u još jednu dimenziju, dimenziju bezvremene sreće. Spoznah komplementarnost onoga od čega sam sastavljena. Tijelo u kojem se nalazim postade moja misao i moj osjećaj, ideja s kojom u isto vrijeme mogu biti i tu i tamo, osjećaj koji u meni iskri valove oceana duše i kristalni prah tijela, san otaca kvantnoga svijeta koji tek naslutiše mogućnost istovremenosti. U ovom novom vremenu postajem paketić kvantnoga svijeta, osjećam kvantno stanje sebe same i teleportaciju latica mog kristalnog cvijeta. Energija koju osjećam ulazeći u svilenkasto svitanje svijesti je jedna velika, ujedinjena kreativna misao, bezvremeni zagrljaj duše sa dušom svijeta. Čujem melodiju, zov slobode u sebi, osluškujem rapsodiju boja, zvuk koji se javlja u sretnom trenutku u kojem moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire plodove saznanja iz krošnje spoznaje svih prošlih godina. Taj zvuk me odnosi na planetu Maloga Princa, na zvijezdu na kojoj sunce nikada ne zalazi. I tada sam sigurna i sretna, jer svako lutanje ostacima života završava na krilima raspjevanog rapsoda, uvijek se sretna vraćam kući i znam da su sva moja sjećanja izrasla iz predivnih snova koje već godinama budna sanjam.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Škrinja tajni...

2012-01-06T06:22:00.000+01:00

Riječi nose u sebi širinu vječnosti i moć sadašnjeg trenutka. U metamorfozama duše riječi postaju zrcalo u kojima se ogleda nepostojana dimenzija postojanja, dubina oceana ljubavi. U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti jedna te ista riječ ima tisuću lica kojima se prikazuje izgovorenim ili napisanim rečenicama. Srce proizvodi titraje koji se pretaču u čudesne simbole osjećanja osjećaja. Kada nam se pričini da nam nedostaju riječi za kojima bi šapat duše pretvroili u razumljiv govor zaronimo u ocean snova, odjezdimo ka nutarnjem nebu, slažimo slova satkana od bisernog i zvjezdanog praha, prelijmo ih rapsodijom boja, udahnimo im svjetlost našeg malog svemira. Dušograd, srcograd, srećograd, zvjezdograd, tugograd tada postaju riječi u kojima se zrcali ono inače neizrecivo.

Jedna jedina riječ može nemoć pretvoriti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U dubini oceana ljubavi, u bezglasju šaputavih istina, među živim sjenkama sreće pronalazimo kristale u kojima vidimo tišinu, čujemo bol, kušamo tugu, dodirujemo sreću. U tom tajanstvenom moru sveopće ljubavi postoje razna bića, malena, velika, sramežljiva, hrabra, samozatajna i proždrljiva. Znatiželja me odnosi u ocean davnih snoviđenja. Volim susretati delfine koji svojim osmjesima krase tajnoviti arhipelag želja, slušati pjev sirena i dodirivati mekano tkivo snova. Tada svakodnevne riječi dobijaju drugačije značenje. Postaju slike u kojima se ocrtavaju duše onih koje susretah na svom putovanju ovozemaljskim stazama. Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu životne knjige i upisati novu riječ, onu koja simbolizira prijateljstvo? Što je prijateljstvo? Vječni dijalog srodnih duša, Panteon iskrenosti, zlatna škrinja u koju pohranjujemo tajne? U jednom sudbonosnom susretu, neoprezno otvorih srce i isplakah bol vjerujući da će, tek iz srca iznjedrena, škrinja ostati zauvijek hermetički zatvorena. Vjerovanje, vječnom sanjaru sanjaru radovanje. Škrinja je ipak otvorena, ali tek toliko dugo da se iz nje iznjedre moje tajne, a onda odmah zatvorena da u njoj ostanu skrivene tajne one koja ju je otvorila. Prijateljstvo je za mene svetinja koja ne smije biti žigosana izdajom. Osjetih titraje srca, dotaknuh zlatnu škrinju sa ostatkom pohranjenih tajni, zatvorih je hermetički i spoznah da u njoj nedostaje srž istinskog prijateljstva. Sada vjerujem u izreku da su nam neki ljudi poslani u život s razlogom, sada znam da je u našem genetskom kodu upisano rodoslovlje porijekla, sada znam da svojim odabirom određujemo smijer plivanja kroz ocean snova. Zlatnu škrinju sa, "samo meni" povjerenim, tajnama pohranjujem u najdublji dio oceana ljubavi. Oko nje slažem nisku crnih bisera kao znakovlje da je vrijeme, kojeg nije ni bilo, prošlo. Iskustvo nas uči da iz iskustva nismo ništa naučili. Ta već otrcana fraza je složena od jednostavnih riječi koje u ovom trenutku postaju znamenje, signali koji pozivaju na oprez pri sljedećem susretu sa strancem.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Epitaf dragom prijatelju...

2012-01-03T04:09:00.000+01:00

Branko Heinrich, rođen 08. 12. 1947, najdraži prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus koji je cijeli svoj život širio samo ljubav, darivao nam ljepotu i lakoću postojanja.
03. 01. 2010. je za sve nas potpuno neočekivano njegovo veliko srce prestalo kucati. Zauvijek je utihnuo njegov glas kojim je smirivao naše duše. Vrijeme je prohujalo u nepovrat, njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je ostalo prazno, ali njegovo uvijek nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena. Danas ponavljam ono što sam tužna srca šaputala na dan njegove smrti.

Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo pokušavam u duši zadržati svjetlost treperavu i snenu, sjećanje na tvoje biće, rapsodiju nepostojećih boja, neopisivih boja. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na onim mjestima koja smo zajednički prošli igrajući se života. Uspinjali smo se ka vrhu planina, u šumama su nam srne jele iz ruke, s malim medvjedima smo se igrali skrivača. U svitanjima i sutonima smo na adi smaragdne rijeke pjevajući "zakunimo se imenom majke" podizali i spuštali logorsku zastavu. Sjećanja me vraćaju na početak snova. Ljubičasto more zajedničkih dana, vrijeme koje smo olujom ruža zvali iskri kapljicama sreće, kristalima tajnovitog ametista kojim smo, kao znamen skautskoga voda, kitili izviđačke košulje.
Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće bijela golubica i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u treperavom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu naših snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama duše svemira se krije vječnost našeg postojanja, tamo ćemo opet sjediti uz vatru, plam njen osjećati u sebi, gledati nepostojeće boje naših duša i pjevati himnu odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Sretno vam bilo ovo tek načeto mlado ljeto...

2012-01-01T09:08:00.000+01:00

U ovoj noću smo bili smo pustolovi pred vratima sna. Osjetila sam tvoju nježnost u zagrljaju mladog mjeseca i djevičanskog izvora vremena. Oćutila sam tvoju blizinu u titrajima srebrenkastih struna koje se poigravahu sa mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i u dubini duše si me pozivao na ponoćni tango. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, oćutih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se smjestio cijeli svijet. Stajao si na obali Mnemozinine rijeke još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh siluetu svirača kako prebire po strunama gitare. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu. Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Noćas vidjeh tri gracije, tri ljupke, dražesne, umiljate sestrice, tri kćeri Zeusove, tri znamena cjelovitosti Venerina vjekovanja, tri duše sjedinjene u zvijezdu vodilju na beskrajnom nebu našeg postojanja Aglaja, Eufrazija i Talija lepršaju u duši sretnog čovjeka i u Silvestarskoj noći otvaraju njegovo srce svevremenu, daruju mu treperavost božanskog žara, šapuću mu romorom osjećajne ponornice neka zaboravi tugu, neka uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u kapi rijeke vremena, u kristale svjetlosti, milovidnosti i radosti. Osluškujem glas trojstva u sebi, čujem cvrkut nebeskih ptica u krošnji svijesti, u zagrljaju ove noći odsanjah ljubavnu baladu. Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket plavih ruža i ja opet vidim san koji odsanjah u ovoj noći mladog mjeseca.

Budim se sretna u praskozorju novog vremena i kličem cijelom svijetu, svim ljudima ...Ljubite se...Ljubav je mamac za Božje anđele, ljubite se i budite sretni u ovom mladom tek načetom ljetu.

http://umjece-vremena.blogspot.com/

U zagrljaju sna...

2011-12-29T17:02:00.000+01:00

Na čelu mu se zrcalila istina donešena vjetrom iz daleke prerije, sa isušenog travnjaka stepskih širina. Miris stručaka umirućih vlati je iznjedrio suzu u kojoj se ogledala legenda o plemenu ptica. Mjesec je odlazio s njegova uzglavlja ostavljajući svoj srebreni trag čuvarici Lunina hrama. U prizmi na licu vremena se san prelamo u zbilju. On otvori oči i na oltaru jutrenja vidje bijelu ružu i titravu svijeću. Nju je vidio tek kasnije. Zasjala je njena silueta u zraci probuđenog sunca. On je vidje istu onakvu kakvu ju je u davnom svitanju po prvi put ugledao ratnik iz plemena ptica. Osluhnuo je tišinu i čuo glas ljubavi. Dolazim suncem koje miluje praskozorje, dolazim zbog osmijeha neba, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom. Zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi, te dragocjene darove sretnog buđenja.
Zadivljen ukazanjem on je promatrao mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu vječnosti. Omamljen miomirisom jave šapnu:
Budim se zbog tajanstvenog svemira i tajne vremena, te daleke vječnosti skupljene u naše ovdje i sada. Osjećam kako me ljubav dodiruje svojim nježnim titrajima i opominje da ulicama prolaze bezimene siluete ljudske dobrote, da se na trgovima čuje jecaj njihove tišine, da u parkovima ptice pjevaju srcu istine o srećozorjima, o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.
U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u oblaku sunčanog praha bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni titraj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, tankoćutnost puna sjećanja, misli i osjećaja. Uranjam u budnost da nebo ne postane krletka dušama, nego ostane slijetalište čarobnosti poslije čudesnosti života. Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta. Očima zlatnim kao med, kao svjetlucavi saten koji sjedinjuje zvjezde, ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio očigledan odgovor.
Budim se u ovom svitanju drukčija, a uvijek ista, budim se, a ti mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica šapućeš probudi se ljubavi, rijeka bez povratka nas grli ovim jutrenjem i pjeva zornicu životu. To je duša istine. Ona je obličje ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemnjem ljubavi sjedini čovjeka i ženu u krug postojanja. Budim se i otvaram oči, tvoje obličje se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo hrabro koračati među ljudskim srcima, da ćemo slijediti ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcaliti ljubav i istinu života!

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ne boj se, nisi sam...

2011-12-27T06:21:00.000+01:00

Univerzum je živuća materija koja samu sebe stvara i održava, on sam liječi svoje bolesti, zalječuje rane i odupire se već milijardama godina ljudskim pokušajima da prodru u tajnu njegovog početka. Svemir i čovjek sjedinjeni, beskonačani i nesagledlivi, izrasli iz plamenih jezika i potvrđenog Heraklitovog davnog sna, žive u Tinovoj pjesmi.

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima
žive

Ljubav, ta čudesna energija, iznjedrena iz plamenih jezika početka se spustila na našu planetu kao dobra vila koja već tisućljećima bdije nad našim životima. Taj treperavi ostatak velike vatre se uvlači u naša tijela, spaja nas sa početkom Božijeg sna i neprestano brani naše beskrajno carstvo, univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.

Univerzum misaono- osjetilno-osjećajnog u čovjeku, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza naših misli, to je Campanellina država sunca u našoj svijesti, država u kojoj je vladarica, njena vrhovna svećenica, vječna Božja iskra, Ljubav. Jutros se prisjećam trenutaka u kojima sam nesvijesna sreće u saobraćajnoj nesreći koju sam doživjela dobila najvredniji dar neba i osjetila Pobratimstvo lica u svemiru.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Zatvoram oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u svijesti.
Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem melodiju mladosti i ljubavi, Odjednom tišina, svud oko mene tama i samo jedno veliko svijetlo na kraju tunela. To su ona vječnom tajnom ovijena vrata vremena iza kojih čovjek čovjeka u ljubavi sanja.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Sanjam život koji je tek pružio svoje čudesne ruke oko mene. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljuje podne. Sretna mladost i vesela znanost spojene u trenutak me u uvode u carstvo spoznaje. Ljubav pruža svoje plamene jezike i uvodi me u istinu njenog porijekla. Da, mi smo tek na početku vremena, ovo svijetlo koje mi dodiruje oči je prije milijardu godina krenulo prema nama. Ljubav me grli svojim plamenim dlanovima i postajem svijesna da sudjelujem u njenom nastajanju. Cijeli svemir se skupio u ovaj trenutak u kojem se toplina nastajanja Ljubavi širi cijelim tijelom.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Čovjek, Ljubav i svemir su jednina, rapsodija boja, simfonija mirisa, ružičnjak sanja, privid i java, vječno svijetlo istinskog postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Oj pastiri...

2011-12-25T05:43:00.000+01:00

Vječna iskra, iznikla iz rođenja dječaka, nebu okrenuta, čovjekom probuđena, zvijezdom padalicom pozdravljena, pastirskom pjesmom dočekana, sjajem zlata, mirisom tamjana i smirne oplemenjena, ponoćnom tišinom i zvucima orgulja slavljena. Njen put traje tisućljećima. Zvijezdana je staza nemirnim dušama, anđeosko svijetlo prestrašenima, svijetlo tek rođenima, smiraj umirućima, melem ranjenima, pomilovanje optuženima, spokoj tugama, sreća nesretnima, ljubav neljubljenima. Noćas vidjeh zvijezdu repaticu, komet ili tek želju da je Betlehemsko svijetlo na svom dugačkom putu od početka vremena do ustreptalog srca prešlo milijarde svjetlosnih koraka i bilo putokaz zalutalim putnicima, zvijezda vodilja ka jaslicama smirenja, ka njedrima spokoja, ka izvoru čudesnih osjećaja, ka rađanju ljubavi. U kaleidoskopu snova vidjeh kako nestaju tuge, nesreće, bolesti, vidjeh uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz pepela njenoga oca, vidjeh spasenje brodolomaca, vidjeh ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle ćudi, vidjeh poniznost onih koji nisu znali praštati, vidjeh svijetlo nad svijetlima i utonuh u vječni zagrljaj ljubavi. Krenuh noćas kristalnim ljestvama i otvorih Jakovljevu školjku da vidim biser ljepote, da svijetom zablješti postojanje bez pohlepe, zavisti i obijesti, da zaustavim galop jahača Apokalipse, da sretnem zvjezdanog orla koji prosipa samo zlaćanu prašinu na duše još usnule u ovoj čarobnoj noći rođenja ljubavi. Osluškujem zvuke panove frule izmiješane sa tonovima velike nebeske harfe i tiho pucketanje vatre na ognjištu sjećanja. Njihovi odjeci kao mana hrane srce i satiru tuge, razgrću decembarske oblake, brišu granice ka beskraju i iskre sunčev prah u ovom jutrenju. Svjetlosni zagrljaj se širi bespućem i ja vidim kako zalutali u tmini neznanja kreću ka odajama spasenja, vidim galije na uzburkanom moru života kako razapinju jedra od nebeskih cvijetova i slijede sjaj čiste ljubavi, stazu ka trenutku istinske spoznaje. Na portama kristalnog dvorca istine zrcali se štalica i djetešce na slamici, vječna iskra dobrote, ljubavi i životne ljepote. Pristigli putnici ostaviše iza sebe hirovite mreže nepostojanja i zakoračiše u trenutak novog rađanja, u trenutak ljubavi.

Zvjezde su noćas prosule svoj sjaj i izgradile most ka vječnosti Božićnog sna. Osluhnuh šaputavu svjetlost, začuh pjesmu pastira na obzoru srcozorja i poželjeh svim ljudima na svijetu samo sreću.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Vjeruj mi...

2011-12-24T09:11:00.000+01:00

Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje odjednom osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoje biće, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak.

Vjeruj mi kada ti se u besanim noćima

pričini da čuješ šum tihe mjesečine

ne koraća mjesečina oko tvoje kuće

to ja lutam plavim stazama tvojih snova

i tražim onaj dio mene

koji ti voliš u meni

onaj dio mene koji mogu osjetiti

dok lutam usnula tvojim besanim noćima.

Zbog toga dragi moj pjesniče

kada koračajući cestom kroz mrtvo,

svijetlo podne zastaneš,

zaustavljen krikom neke čudne ptice,

vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući

to je uzvik mog srca s blizih obala snova,

to je uzdah moje treperave sreće

to sam ja.

A kada u sutonu vidiš crnu sjenku

i pričini ti se da netko drugi stoji na obali tamne vode

vjeruj mi to ja koračam uspomenama

uspravna i sretna,

vjeruj mi to sam ja

Ona koju ti voliš u meni

Ona koja tebe voli u tebi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://www.magicus.info/pr2.php?id=6929

Tiha noć u Srećogradu svijesti....

2011-12-24T06:00:00.092+01:00

Dogodilo se onoga trena kada je zvijezda repatica najavila rođenje Bogočovjeka, kada smo počeli odbrojavati vrijeme otkucajima srca u Srećogradu svijesti, kada je Ljubav odjenula odoru ovozemaljskog života i pozvala nas na slavlje osjećanja osjećaja. Nebo je otvorilo oči, beskrajem su zaiskrili dragulji, svaki treptaj šapuće o sreći, daruje svakoj duši tajnovito znamenje, tišinu tišinom ogrnutu, treperavu svjetlost ozrcaljenu u plamenu vremena. Vječnošću titra svjedočanstvo ljubavi, sjaj anđeoskog prabića prima tijelo u zagrljaj nebeskog vretena, tka nježnu lakoću postojanja. Srce osjeća, srce pamti, srce šapuće kristalima sreće, u srcu je skriveno najvrednije zemaljsko blago, tajnovita riznica sjećanja u koju se ulazi bez ključa. Treptaji zvijezda nutarnjeg neba nisu tek izmišljeno znakovlje. To su čežnje, žudnje, nade, ideje uvijek budnog rapsoda koji Srećogradom luta i titrajima zraka nutarnjeg sunca pjevuši baladu o ljubavi. Vrtloženje nebeskog vretena zlaćanom spiralom grli svijest i podsvjest u labirint spoznajnog trenutka, u odaju sanjajućih knjiga. Svaki treptaj oka otvara novu stranicu, svakim izdahom dušnice novi list na drvu svjesnosti zatitra, novi kristal u srcu zablista. Na pješčanom žalu oceana snova, iz zagrljaja pjeska i pjene, ljubav se uvijek nova, a uvijek ista rađa i aureolom od biserja trenutak kruni. Iz izvorišta življenog života, u dubinu svijesti se slijeva Mnemozinina rijeka, blješti suncem obasjana ljepota svih proživljenih dana. U slapu spoznaje iskre kapi, ti blistavi dragulji u kojima se zrcali prohujalo vrijeme, sve legende, svaki mit, povijest čovječanstva, sanjane visine, zamišljane dubine, željene širine. Uranjam u dubinu svijesti, zrcalim se u kristalu sreće, kapljica sam u vremenskoj rijeci, postajem iskra svjetlosnog orkestra, foton svjetlosti na dlanu svemira. Osluškujem nutarnju tišinu, tu bezglasnu ponornicu koja se mojim tijelom širi i romorom lijepih uspomena u ocean snova slijeva. U Srećogradu srce poezijom diše, duša stihom živi, spoznaja antologijom svijesti, tihanim govorom nutrine pjesmu o vječnoj ljubavi piše. Niže se niska šaputavih cvjetova, postaje znamenje nježnih cjelova, ljepota ogrnuta svilenkastim velom vjerovanja u rođenje Bogočovjeka. Tiha noć tihuje u Srećogradu svijesti, ljubav iznjedrena iz tkiva nutarnjeg neba, zvjezdanim slovima odu sreći piše.

http://umjece-vremena.blogspot.com/

Rapsodija mirisa...

2011-12-23T06:51:00.000+01:00

Sa zimskog neba je u tom sutonu kapala ljubav i pretvarala se u kristalnu sliku sreće. Na trgu cvijeća stoji, bajkovitim mirisom ogrnuta, djevojka nježna kao pahuljica satkana od lepršave mekoće neba, očiju boje zvijezde padalice, sa buketom dobrote u rukama. Mirisala je na san i tiho se ušuljala u srce slučajnog prolaznika. Smijeh je skrivala iza mirisa vanilije i cimeta i drhtavim glasom decembaskih ruža, nudila tek ubrane igličave grančice, donešene iz šume u kojoj su joj srne jele iz ruke, a maleni mečići u njenom zagrljaju tražili toplinu mladih njedara. Jedan je čovjek kupio ruže pune decembaskih mirisa, a ona prospe zvjezdanu prašinu na put njegova buđenja.
"Ove ruže čekaju na tebe već dugo. Mirisale su na proljeće, ljeto, jesen, a sada mirišu na vrijeme došašća, na vrijeme ljubavi i mira" šapnu tajanstveno nezemaljsko biće, čovjeku koji je tužna pogleda stajao pred njom.
Na njegovom licu se naslućivao osmjeh. Držao je cvijeće i udisao miris. Bila je to pjesma koja je dodirivala sva osjetila, koja je kroz nosnice ulazila u dušu i stvarala slike stare ljubavane legende. Vidje svjetlosni zagrljaj Amora i Psihe, osjeti čudesan zanos i pruži ruke ka djevojci koje više nije bilo. Opijen nepoznatim mirisom, slikom legende u tom je trenutku osjetio u sebi rađanje ljubavi.
"Jedan uzdah koji s usta k ustima leti u trenu kada se duše spoje, kada srce srcu o ljubavi zbori, a riječ ljubav nemože u ljubav preći." šapnu lepršavoj silueti koja je nestajala u oblacima.
Tišina je mirisom grlila zamrla čula. Zrak je bio pun čudesnog sna, trenutak vječnosti i snoviđenja.
Šuteći se gledaju dvije duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Nepoznata djevojka ga mirisom vrati u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža. Čovjek udahnu još jedan put, mirisi prosuše anđeoski glas koji prošapta mirisom davnoga sna.
Ljubim djelić neba na kojem si ti, svemirsku poljanu u kojoj nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš univerzum, ti širiš prosinačke mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, ta nježna paučina neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice vjetra, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim zemlju pretvaraš u cvijetnu livadu u ovoj zimskoj noći. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja s mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Promatrala ga je sa žudnjom u očima i željom na usnama. Čovjek pruži ruke i u zagrljaj mu sleti djevojka nježna kao pahuljica, treprava kao zvjezdana prašina, uzdrhatala kao miris njegovih davnih sanja. Mirisi zime su opijali, u kaminu je pucketala vatra i širila vonj borovih grančica, na stolu su dogorijevale četiri svijeće, a na okna njihovih duša se spustio anđeo ljubavi. Opijeni, vidješe zvijezdu padalicu i ostadoše svjetlom zagljeni u svom mirisnom snu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Zimski solsticij...

2011-12-21T05:52:00.000+01:00

U mnogim drevnim kulturama se zimski solsticij slavio kao ponovno rođenje, odnosno povratak Boga na zemlju. Egipćani su slavili ponovno rođenje Sunca, Mezopotamija je preuzevši od Perzijanaca, slavila pobjedu boga Sunca nad čudovištima tame. Grci su slavili pobjedu Zeusa nad Kronosom, Rimljani su slavili trenutak u kojem Saturn gubi bitku od svjetlonoše Jupitera. I u današnje vrijeme u različitim religijama se vrijeme zimskog solsticija poklapa s blagdanima: Indijanaci slave praznik Chumash, Iran Yalda, Kina Dong Zhi, odnosno dolazak zime, a Židovi Hanukkah, festival svijetla. U kršćanstvu se slavi blagdan Božića, po slavenskoj mitologiji maleno, tek rođeno Sunce. Badnjak ili badanj je naš naziv za drvo koje se palilo diljem Europe u noći zimskog solsticija da bi se snagom i svjetlosti vatre prizvala vatrena sila za još slabašnog Božića. Badanj se palio u krijesovima kao simbol pročišćavajuće uzdižuće svjetlosti. Svijetlost će za nas, rođenima na sjevernoj polutki plave ljepotice, krenuti uzlaznom linijom ka ljetnom solsticiju kada dostiže svoj vrhunac na nebu. Neprimjetno, škrto, tek naslućujućom radosti će ostavljati sve dulji i sve sjajniji trag u našim dušama.

Promatram nebo koje se naginje srcozorju zime. Zvjezdani prah se pretvara u zavjesu iza koje vidim siluetu Sagitarijusa sa umirućom jesni na leđima u odlasku, čujem poeziju suza i slutim ljepotu nastupajećeg tihovanja. Pjesnik očiju boje snova stoji na obali Mnemozinine rijeke lijepih uspomena i tihanim glasom budi sjećanja. Na obzoru svitanja izranja zlatna hostija i koprenu iskukićanu pahuljicama prvog snijega pretvara u kaleidoskop žudnji. Jantarni sjaj se pretače iz njegova pogleda u dubinu ovog trenutka buđenja. Pružam dlanove da osjetim stvarnost, da oćutim konture ljubavi koja mi se smiješi ljubičastim snom. Osluškujem i čujem tišinu sjena barskih ptica koje su nas pozdravljale u srcozoroju našeg naglog ljeta. Srce pleše ritmom pjesnikovih šapata i prisjeća se bezimenog osjećaja koji se rađao na obroncima njegova djetinjstva. Moj tada bezimeni pjesnik je sišao mjesečevim sjajem u moj život. Dopratila ga je čuvarica Lunina hrama lazurom noći i lahorom novog sna. Njegove oči zasjaše u tmini trenutka, dvije ćilibarske vatre planuše srećom na oltaru moga do tada tugaljivog života. U staničju srčanih klijetki umjesto suza zaiskriše kristali u kojima se prelamala duša svjetlosti i pretakala u ponornicu osjećanja. Vidjeh siluetu tuge u odlasku. Nestajala je iza velova satkanih od latica preostalih iz vremena koje nazivam olujom ruža. Osjećam kako se na oknima duše pahuljice neba pretvaraju u biserje njegova izričaja kojim još uvijek život pretvara u poeziju ljubičastog sna koji budni sanjamo.

Sniježi. Rađa se mladi dan ostarjele jeseni. Hvatam na dlan kristalne suze neba, prinosim ih usnama i ćutim okus nektara kojim bezgranično svodovlje daruje prirodu, nježno je prekriva za vrijeme tihovanja. Sjećanja, ti nježni čuvari na vratima vremena me odnose u trenutke jednog davnog suncostaja koji odživismo u drevnom kamenom gradu, gradu druida, gradu koji nazivamo i kalendarom svijetlosti. Stjene kamenog grada kriju u sebi tajnu svog nastajanja. Tamo osjetih da svijetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, da ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć. Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme. Neka nevidljiva ruka mi je u kosu stavljala blještavu krunu satkanu od zvijezdane prašine, srebra mjesečine i sunčevog zlata. Imali smo sreću, nebo nam se smiješilo te noći. Vidjeh smjenu sazviježđa, vidjeh kako Helio boginji Nox skida odoru tmine, vidjeh Caprikoma sa vilom svitanja novog godišnjeg doba u dolasku. Mlada svjetlost zaiskri duginim bojama u kaleidoskopu duše i ja oćutih kako trenutak postaje vječnost. Pričinilo mi se da se nalazim na ekvatoru na kojem je vječni ekvinocij, vječna ravnodnevnica, harmonija svjetlosti i tmine. Iako je zimski solsticij, trenutak kada nad našom polutkom najdulje traje noć, trenutak u kojem je sunce najdalje od nas, to je i prešutno obećanje velikog Hiperiona da će u dolazećem trenutku biti bolje, da mora biti bolje.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Knjiga od ljubavi...

2011-12-18T10:11:00.000+01:00

Ovo jutro je zabijelilo san. Četvrta nedelja adventa je osvanula ogrnuta kristalima protekle noći u kojima se prelama svjetlost mladog dana. Još samo tri dana do zimskog solsticija, do trenutka u kojem će se jesen pretočiti u privid zimskog tihovanja. Ne želim prespavati tu tišinu, želim budna sanjati ljepotu prvih susreta, početak beskraja u kojem je ljubav jedina i vrhovna svećenica našeg postojanja. Zatvorila sam zlatnu hostiju u trenutak srcozorja i darovala ti tračak svjetlosti što je čekao na tvoj dolazak u dvore sna. Srce koje je do tog trena otkucavalo samo svoje probne titraje zaigra ritmom tvojih dlanova kojima si skidao koprenu tuge sa mog lica. Ti si uspio u mojim njedrima zapaliti davno zapretenu vatru žudnje i otvoriti okna duše da plameni jezici osvijetle hram u kojem se gasila svijeća čežnji. Zaustavio si moj hod rubom bezdana i pokazao mi ljepotu doline smaragdne rijeke. Tišina se igrala sa lahorom želja i uvlačila u dubinu budnosti odnoseći me u nove privide. Na tvojim usnama je kao noćna leptirica titrala pjesma nad pjesmama. Vidjeh zrcaljenje ljepote u ogledalu svjesti. Nebo tvoje nutrine se nasmiješilo ljubičastim snom koji skoro zaboravih sanjati. Fontana svjetlosti je ključala slovima tvoga imena i stišavala oluju ruža u dubini srca. Sunce je razbijalo magličasti veo zaborava i uzrtavalo ekliptiku vječnosti pojačavajući vjerovanje u snagu mjesečevih mjena. Ti si skinuo si masku nepovjerenja sa mog okamenjenog osmijeha i naučio me da zavolim dan u kojem se budim, da dozvolim srcu da diše. Dlanovima si zaustavio krvarenje stigmi koje sama sebi zadavah Longinovim kopljem tugaljive duše. Ostali su samo ožiljci iz vremena poezije ruža, kristali iz poezije suza, ti nježni čuvari na vratima novog zlatnog doba u koje zakoračismo vjerujući u ljubav.

Počela sam pisati knjigu o ljubavi koju nazavah "Umijeće vremena".

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ljuvena blizina...

2011-12-17T08:07:00.000+01:00

Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj i uranjao u odaju sreće. Tišina je titrala zvjezdanim prahom i grlila obzorje zapadajućeg zlata. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom kojom si pretako svoje misli na zaslon računala. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo kao da se vrijeme zaustavilo u očima Mona Lise koja mi se smiješila neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak pretakanje njegove ljubavi koju je osjećao duboko u sebi. Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno. Prišao si mi prekidajući pisanje i gledajući prelijepo lice petstoljetne dame šapnuo, tišinu nutarnjeg neba. Uronih u dubinu njena pogleda i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio me je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas. Pogledah u tvoje oči i vidjeh animu candidu kako izranja iz dubine oceana snova i ovija svoje strune oko moga srca. O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje koje osjetih u staničju žudnji. O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si vraćajući se stolu. Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči....strah me je..dođi, vidjeti ćeš...sve je pjesak i pjena...šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljivi ali osjećajni veo ljuvene blizine. Ugasio si računalo i donio čaše u kojima se zrcalilo božansko piće. Ispijali smo nektar sazrio na obroncima tvoga djetinjstva, slušali Nat King Cola, smiješili se i predavali plamenim jezicima ognjila ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ubi luce pauca...

2011-12-13T08:04:00.000+01:00

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti. Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, koji je bio dan punog mjeseca, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce je izašlo iz svjetla svih svjetala, iz prve i zadnje misterije univerzuma. Bogatsvo boja, zemlja u kojoj je ništa i sve, bog nad bogovima, mjesto istine gdje nema ni muškarca ni žene, ničega do svjetla. To je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan, dupla priroda bića nad bićima, svjest njegovog postojanja u nama samima i iz njega nastajuća duša univerzuma. Svjetlo nad svjetlima ogrnuto neznanjem nastajanja i znanjem postojanja, arhetip našeg početka, najsnažnije biće, simbolika časnosti misterije koja živi u neizgovorenom i neimenovanom, tjelesnost neba, tajnovitost vječnog izvora istine. Ne heroina sudbine, nego učiteljica misterije, svjetlost još uvijek potvrđuje postojanje neznanja, ali ne zalijeva i ne hrani sušu opustjelog srca. Izašla iz tame, prekoračivši vrata vremena ona dotiče tek misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i imenuje ih vladarima tijelom, boji njihove puteve vidljivošću spoznaje. To je prastara mudrost koja živi snagom uvjek nastajuće energije, koja svojom brzinom, svojim skokovima i valovima nijansira i određuje sebe samu. Ona tako omogućuje vidljivost tijela, pretvara energiju u masu, a masi u isto vrijeme vraća svojstva energije. Taj daleki trenutak u mjesecu Tybi je bio trenutak našeg nastajanja i vječnost našeg postojanja u univerzumu. To je treptaj oka koji potvrđuje istinitosti Aristofanovog izmišljenog mita o nastanku čovjeka. Zatvorih oči da vidim božji san u eksploziji svjetlosne prašine, da doživim Pitagorinu harmoniju u simfoniji univerzuma. Tisućljećima kasnije taj trenutak istine je dokazan formulom, on je promijenio našu svjest i spoznaju o svijetu u kojem još uvijek mnogi od nas ne postoje svjesno nego samo traju. Danas, slavimo formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način centar zbivanja, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet i ljudski um u njemu. Giordano Bruno kojem je osvetom tadašnjeg neznanja oduzeto tijelo, on koji je to spoznao prije razvoja znanosti o početku i nazvao taj trenutak imenom boginje, danas svjetli svjetlom nad svjetlima i kliče, za nas nečujno, Eureka.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Luciana, svjetlost nad svjetlima postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama. Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma, anima mundi, njegova svijest. Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, Luciana, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života.
I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Prvi pokretač, aktus purus, uskovitlana energija, vjetrovi s Olimpa i Panteona, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i hladnoće, svjetla i tame, jedinstvo suprotnosti koje stvara harmoniju i održava život. Svijetlost, beskonačnost, vječnost, Luciana, svijetlost je bez početka i bez kraja, ona je bila, ona traje i ona će biti kada više ničega ne bude. Majko nad majkama, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, žaru sunca i srebro mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa. Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči. Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti.
U čast svih boginja sunca ja jutros za Lucianu palim svijeće, simbole nastajanja života, lutam vremenom i tražim istinu početka, trenutak rađanja, istinu porijekla i dokaz postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Hiperion ljubavi...

2011-12-12T07:29:00.000+01:00

Prije sna o snu koji danas budna sanjam osjetih tvoju blizinu u suncu moga malog svemira. Kao noćni leptir si sletio u zagrljaj noći i odnio me u svijet tišine. U mikrosvijetu osjetih izrastanje univerzuma boja, uronih u legendu svjetlosti i utopih se u oceanu sanja. Spokojna u snazi tvog zagrljaja naslutih ljepotu tvojih očiju. U tijelo je ponirala lakoća, sreća se širila tkivom, ljubičasta koprena je grlila dušu, a pjenušavi nektar proticao venama. Dugo, dugo prije ovog vremena si postojao u snovima, hranio si dušu tihom muzikom kozmosa, odnosio me do središta svijeta, u onu točku u kojoj se zrcali život i ljubav. Volio si me u zavjetrini stvarnosti, lutao si mojim snoviđenjima, bdio na vratima vremena, budio me u praskozorjima svijesti. Bio si strastan, nježan i vječan, bio si ljubav, život i san. Svojim šapatima si zalijevao cvijetove u dubini srca, osmijesima obećavao vječnost sna o snu u snu. U zrcalima svijesti si slagao nezaboravne mozaike mojih duševnih stanja, iskrio puteve ka dubini, osvijetljavao tunele podstvjesti i izvodio me pod koplja sunčanog sjaja. Bio si i ostao Hiperion, bog sunaca mog malog kozmosa. U jednom davnom praskozorju si sišao sa nevidljivog pijedestala i uz mene zakoračio ovozemaljskim stazama. Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja osjećam kako ljubim ljubav, osjećam je u svitanjima, vidim je u podnevnom suncu, naslućujem je u svjetlosnoj muzici sutona, spoznajem je u dubini tvog pogleda, u misli koja me odnosi u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg crpim stvarnost i budna život sanjam. Udišem ljepotu i rađam se uvijek iznova u snu. Svjetlo tvoje me miluje, lomi se u Kohinoru spoznaje i stvara sretan trenutak. Postajem osjećaj bezuvjetne ljubavi, nedodirljive i neopisive sreće. To je ljepota i lakoća tvog zagrljaja, tiha melodija tvoga glasa, životna lađa kojom budna jezdim ka onoj inaće nedohvatnoj svjetlucavoj zvijezdi. Često se budim u snu i sanjam sebe u tebi i tebe u meni. Plamen na oltaru života titra zlaćanom svjetlosti divnih priviđenja. U vrtlogu sna vidim kako kristalne čaše blješte vinom koje ispijasmo u dolini smaragdne rijeke, čujem pjev barskih ptica koje skladaju rapsodiju davnih snoviđenja. Volim taj san u snu iz kojeg se više nikada ne želim probuditi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Poslije sna...

2011-12-12T07:09:00.000+01:00

Sanjala sam da te sanjam. Bio si tkivo sna, bio titraj zlaćane spirale, vrtlog postojanja, dubina oceana, visina želja, nježnost žuđenih poljubaca. Jutros buđenjem shvatih da san nije zastoj u životu, nego jedan od njegovih najčudesnijih oblika. San pliva tajnovitom rijekom misterija i graniči s nadnaravnim, on nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego je istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi, ja osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna. Moj svijet je pun boja, mirisa, velika rijeka vremena puna treptaja očiju, obojenih zvukova rapsodije boja, puna mirisnih tonova isprepletenih u simfoniju moga maloga univerzuma, simfoniju koju svojim snovima o ljubavi sama stvaram. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Jutros osjećam da je Ljubav, ta tajnovita protega istinskog postojanja, satkana od snova i spoznajem da je manje komplicirana od znanstvene teorije o njoj. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u ovo svitanje i ja nastavljam sanjati. Stojim na pozornici života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje vidim svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši dar koju sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati, ljubiti i opraštati, ja ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara.

"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoje osjećaje u titrajima morskih konjića.
Zlaćane spirale se spajaju u iluzije prošloga života.
"San nije zastoj u životu, on nije debeli pokrivač noćne tame, on je lepršavi veo isprepleten od jutarnjih mirisa." titraju moje misli i ja se sjedinjujem s mirisima života. Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati, unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti. Oslobađam se još jedne dvojnosti, san i zbilja se organski spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju labirint mog istinskog postojanja. Živim ovaj trenutak i granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u misli, se širi, prelazi u osjećaj, postaje osjećanje osjećaja i dobija za mene novo značenje.

http://dinaja.blog.hr/2008/12/index.html

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Čudoriječje sna...

2011-12-10T05:29:00.000+01:00

Vjeruj mi
kada ti se u besanim noćima
pričini da čuješ šum tihe mjesečine
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
to ja lutam plavim stazama tvojih snova
i tražim onaj dio mene
koji ti voliš u meni
onaj dio mene koji mogu osjetiti
samo dok lutam
usnula tvojim besanim noćima.
Zbog toga dragi moj pjesniče
kada koračajući cestom kroz mrtvo,
svijetlo podne zastaneš,
zaustavljen krikom neke čudne ptice
vjeruj mi
to nije ptica koja umire pjevajući
to je uzvik mog srca s blizih obala snova
to je uzdah moje treperave sreće
to sam ja.
A kada u sutonu vidiš crnu sjenku
i pričini ti se
da netko drugi stoji na obali tamne vode
vjeruj mi
to ja koračam uspomenama
uspravna i sretna
vjeruj mi
to sam ja
Ona koju ti voliš u meni
Ona koja tebe voli u tebi.

"Ah, kad bih se mogla nasladiti na cjelovu usta tvojih, jer je slađe od vina milovanje tvoje.
Pun je miline miris tvojih pomasti, kao ulje razliveno ime je tvoje, zato ljubav djevojaka leti k tebi.
Privuci me k sebi, požurit ćemo se! Povedi me, kralju, u sobu svoju, radovat ćemo se i veseliti tebi, više nego vino slavit ćemo ljubav tvoju! Dostojan si sve ljubavi.
Ja sam pocrnjela, ali mila, kćeri jerusalemske, kao šatori cedarski, kao šatorske zavjese Salmini.
Ne gledajte me, što sam crnomanjasta, jer me je sunce opalilo! Ljuto me okupiše sinovi matere moje: postaviše me da čuvam vinograde, i nijesam mogla da pazim na vlastiti vinograd.
Pa kaži mi ti, kojemu pripada srce moje: gdje stoji stado tvoje, gdje planduješ opodne? Ne bih htjela lutati među stadima drugova tvojih."
šapućem riječi zaručnice s početka sna.

"Ako ne znaš, najljepša između žena: slijedi trag stada, tjeraj jariće svoje na pašu pokraj šatora pastirskih!
Htio bih te, prijateljice moja, prispodobiti s plemenitim i onima u kolima faraonovim:
Kako pristaje lijepo obrazima tvojim niz bisera, vratu tvojemu ogrlice zlatne!
Načinit ćemo ti zlatne grivne sa šarama srebrnim."
zaručnik me poziva u pjesmu nad pjesmama.

Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Moj anđeo čuvar, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, prvog pokretača koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.
Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. Ovo je trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti.

"Kada kralj počiva za stolom, narod moj diše mirisom ugodnim.
Dragi je moj kao kutijica smirne, što mi počiva na prsima.
Dragi je moj kao grozd ciprov u vinogradima engadskim."

Dotaknuta anđeoskom snagom, ulazim u taj nedjeljivi dio mog bića i vidim vilinski ples najsitnijih struna i čujem glas Ljubavi.

"Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa, oči su tvoje kao golubice."

A moje treperavo srce odgovara.

"O, ti si lijep, dragi moj, preljubezan odista! Postelja je naša svježa zelen, kućne su nam grede cedri, stolovi čempresi."

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." odgovara mi ljubav.

Koraknuh u to plavetnilo ljepote i dotaknuh Kairosov pramen kose. Bog sretnog trenutka mi se još jednom nasmiješi i ja u njegovim očima prepoznah boju moga sna. Nebo se smiješilo ljepotom tek započete ljubavne priče.

http://dinaja.blog.hr/2008/12/index.html

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Requiem for a Dream...

2011-12-08T06:07:00.000+01:00

Vlado Gotovac nas je napustio 07. 12. 2000- te godine. Sjećanja na njega, čovjeka koji je sanjao ljubav, danas izazivaju u meni misao:
Čovjek to je prošlost koja izrasta iz sebe samoga i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka.

Vlado Gotovac nas je, one davne godine, napustio u vrijeme došašća, u vremenu iščekivanja rađanja LJUBAVI. Evo ja danas, njemu u čast, sanjam i pišem o rađanju LJUBAVI.

U malenom seocu iza sedam brda, u snu koji godinama sanjam, vidim rođenje.
Na kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Priča se da mu je babica prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na čudesan način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Rođen pod nebom najljepšeg dijela svijeta, sunce je, u trenu njegovog prvog udisaja, prosulo samo ljubav nad koljevku, Izrastajući on je ljubav pretvarao u ideje, a njegova najsjanija ideja je bila LJUBAV PREMA ČOVJEKU. Nevjerovatno ali istinito ta njegova ideja je postala i njegova najveća opasnost. Ljubav, energija koja je bila njegova zvijezda vodilja, se zrcalila u svemu što je govorio i o čemu je pisao. Živio je opasno tvrdeći da je najveća izdaja, izdaja sebe samoga. Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano da bi šireći svoj misaoni horizont širio i horizont drugih. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost, ali uprkost tome između njega i puka se tkao sve gušći, neprozorniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao svoju neograničenu ispričnicu i jasno grijeh drugih. Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje kojemu su nebo i zemlja bili domovina. Bio je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore uvijek novoga i starog osjećaja u sebi . Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni sanjar vjerujući da i u snu sudjeluje u nastajanju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su umirući nebo prepustile mračnom bespuću, tamnoj energiji koja se sve više i više širi.
On, udovac umrlih zvijezda, pokušava razbiti tamu i ljubavlju osvijetliti davni san. Zbog toga ga uhvatiše i odvedoše pred sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu. U vremenu prije našeg vremena su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su mu "samo", neznajući što čine, oduzeli prostor i slobodu govora. Branio ga je Pitagora ujedinjenjem vjere i znanosti, Dante koji je opjevao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a Stavroginom uvjetovao njegov pad. Bio je čovjek sanjar u kojem su ljubav i moć u sukobu jedne jedine ali u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, izraženo u ideji iz koje je proizašao prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom. Najopasniji protivnik mu je bila kroz tu ideju "prozvana" jednakost za sve, zamka kojom se na zemlji ukida vječnost i beskonačnost i pobija čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi.
"Nastavimo li ovako polako se približavamo sudbini skakavaca, koji da bi postojali moraju sve oko sebe opustošiti." uzviknuo je tužno pozivajući narod na spoznaju ljubavi. Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je ČOVJEK, njen jedini sudionik, stvaraoc i suradnik. Pitagora ga brani sa kule koja već stoljećima raspoljava dan i dokazuje kružni tok vremena i njegovu beskonačnost u konačnosti naših tijela:

"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."

Porota se oglušuje na glas iz davnine i optužuje sanjara činjenicama proizašlim iz tadašnjeg manifesta slobodi.
Stojeći, uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, srca u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, Vlado Gotovac se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo:

"Tako radostan i tako raznolik svijet, to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla."

Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja, vjerujući u ostvarenje svoga sna. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama. Bijela golubica, njegov anđeo ljubavi, mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz zatvora i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan.

"Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti puku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu anđeoski glas, a bijela golubica nestade u zracima sunca. Sanjar uzdignute glave krenu u novi dan da ponovo pokuša u čovjeku probuditi Ljubav.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ljubavno pismo...

2011-12-06T05:52:00.000+01:00

Dogodilo se daleke 2008- godine na današnji dan. Sveti Nikola je umjesto šarenih bonbona donio sunčani trak nade u naš život. Tihovali smo jer ti je bolest ukrala glas. Napisah ti pismo.
Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja.A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti te čarobne noći oslobodio iz okova srama.

Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost. muzika tvojih riječi je dodirivala srce.

Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje još uvijek ne znajući da sam godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je. Šaputao si,

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time

i ja razumjeh Hesse- ovu pjesmu i zavoljeh sve moje prošle tuge koje su me donijele u tvoj zagrljaj. U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u sebi i spoznah da sam za sve tuge bila sama kriva, da godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja. Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih dlanova. Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama. Toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu. Govorio si pjesmu zajedničkog prijatelja,

Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka. Iz ljubavi s ljubavlju danas te osjećam kao sunce i svjetlost na dlanovima, danas te samo volim jer ti si moja istina o životu.
Dobro došao kući dječaće očiju boje sna.

samo Ja

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Sjeti se Barbara...

2011-12-04T07:19:00.000+01:00

Sjeti se Barbara ,
nad Brestom je bez prestanka je kišilo toga dana
a ti si prolazila nasmijana
pokisla, radosna, očarana,
Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo toga dana
a, ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
Sjeti se Barbara
ti, koju nisam još ni znao
ti, koja mene nisi znala
sjeti se
sjeti se toga dana
i ne zaboravi.

Sinoć sam ubrala grančicu sa trešnjinog drveta i jutros je stavila u vazu na prozoru. Slijedim neko staro vjerovanje i na današnji dan pozivam proljeće u kuću. I nadam se da ću u Badnjoj noći trešnjinim cvijećem ukrasiti stol, da će u toj zimskoj noći uistinu zamirisati ljepota rađanja prirode i kada na nebu zasja zvijezda repatica da će to biti uistinu najava spasenja.

Legenda kaže da je sveta Barbara zaštitnica života, da nas brani od groma vatre i ratova. Tek danas razumijem poruku koju nam je Prevert svojom pjesmom ostavio u naslijeđe.

Neki čovjek je pod strehu stao
povikavši iz svega glasa tvoje ime,
Barbara, a
ti si po kiši k' njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala.......

Ona u ratnim olujama štiti ratnike na bojištima, bdije nad gradovima i nad ljudima.

O Barbara,
bez prestanka kiši nad Brestom
kao što je kišilo i prije.
no to sada isto nije
Sada lije strašna i korotna kiša,
to čak ni oluja nije
od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao uginula štenad strvi
otječući vodom ponad Bresta
da nestanu negdje daleko,
daleko, veoma daleko od Bresta
tamo gdje nestaje sve.

U vremenu došašća se mislima i osjećajima uvijek vraćam u djetinjstvo. Blagdan svete Barbare je bio dan tihog slavlja u našoj kući. Moja draga nona je slavila rođendan. Vidim zaštitnicu moga djetinjstva kako u porculansku zdjelicu sipa vodu i stavlja pšenicu da proklija, da se do Božića zazeleni, da bude ures blagdanu mira. Jutros naš prozor ukršavaju trešnjeva grančica i ona ista porculanska zdjelica iz koje će se u Badnjoj noći zeleniti pšenica.

Sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu,
na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora
iznad arsenala
iznad broda iz Cezana.

Tu prekidam Prevert- ov stih i sretna kličem svitanju,

Noćas je Barbara, zaštitnica naših života, prosula nad nama svoje znamenje i na još suhom trešnjinom drvetu zasjaše kapljice sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Istina u tvojim očima...

2011-12-03T09:15:00.000+01:00

U odajama uma susrećem daleke dane koji se kao misaone slike, kao svjetlucave vizije prelijevaju obroncima svijesti. Na obalama Mnemozinine rijeke kao kristalni cvjetovi blješte trenuci u kojima se zrcali proživljeni život. Osluškujem šaptavi glas čuvarice Lunina hrama i mjesečevu sonatu u prohujalim olujama i čujem zov sadašnjeg trenutka. Artemida rastače vrijeme i razlomljene boli kristalnim zidovima svetišta. Promatram taj ples svjetla i sjenki i brojim zlaćana zrnca pješćane ure koja neumorno pretače to najvrednije blago života. Istina se ogleda u tvojim očima. Volim dubinu tvog pogleda i osmijeh dječaka na tvojim usnama. Osluškujem šapat tvog srca i u ljepoti ovoga trenutka spoznaje koračam kristalnom piramidom bezvremena i ispisujem svoje boli na smaragdnu ploču sjećanja. Uranjam u jučerašnje nemire, titraju kristalne niti pamćenja i slažu rešetku u koju ostavljam ružne uspomene. Duša mi se smiješi očima ćilibarskog sjaja, vraća mi otrgnute krhotine kristala srca i smiruje uzburkalu svijest. U jednom tamnom uglu Platonije nestaje plavičasti oblak jučerašnjeg nepostojanja, a sa njenog vrha, iz one točke u kojoj se susreću sve točke univerzuma, kaplju kristali sreće i omataju se kao kozmička zmija oko uznemirenog srca. Osjećam vrtnju kristalnog vretena i spiralnu dinamiku spoznaje i toplinu božanske iskre koja gasi tugu i zaliječuje sjećanja. Decembar otkucava u Platoniji došašće ljubavi, olovno nebo prošlih tuga se pretače u azurne uspomene i vjetrovima prošlosti sakuplja pepeo boli u urnu koju bacam u Letinu rijeku. Ljubav je ovo ovdje i ovo sada, njena ljepota zasljepljuje kao bjelina breze u proljeće, opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima ljeta, miluje me rapsodijom nepostojećih boja. Osjećam vrtloženje sreće i slutim dolazeća zima će biti blaga.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Majčino srce...

2011-12-01T18:29:00.000+01:00

Majčino srce, ta čudesna zvijezda u kojoj ljubav vrije, to čarobno sunce našega života se vremenom ne mijenja i nikada ne stari. Ne preobražava se mjesečevim mjenama, ni igrom dana i noći, niti godišnjim dobima. Ponekad tuguje, nesretno otkucava nokturno trenutku, requiem umrloj ljubavi ali to najsnažnije srce svijeta nikada ne umire. Slično je preriji po kojoj se ratuje, šumi kojoj čovjek siječe drveće, polju koje žanje, livadi na kojoj kosi i pali vlati trave, zemlji tvrdoj, toj vječnoj koljevci odlazećih duša. To veliko srce je hrid na kojoj se razbijaju valovi oceana, stijena na kojoj ispisani hijeroglifi, rune, latinica, ćirilica, svjedoče drevne istine, nježan cvijet na kojem se odmaraju leptiri. Ono je mirno i spokojno, sigurno u dolazak proljeća i zna da su jesen i zima njemu, ljubavi i životu potrebne sve do kraja vremena. Majčinsko srce to najsjajnije sunce univerzuma, sunce koje rađa svijetlost postojanja, sunce koje ne dozvoljava hladnim vjetrovima da zalede cvijetanje cvijeća ljubavi, sunce koje nas ljubavlju grije u vremenu pupanja iz sjemenke začeća. Ta čarobna zvijezda našeg malog univerzuma devet mjeseci treperi iščekivanjima, a onda pitanjima: Kako ćemo se rastati, kako te obraniti, kako te usmjeriti, kako te osloboditi sebe i svoje posesivnosti, a dalje te grijati svjetlošću ljubavi?
Možemo li tu ljubav smatrati gostom iz tuđine koji nas izvodi na zvjezdane staze postojanja? Možemo li snagu tog vječnog sunca smatrati snom koji je trajao, a rođenjem se skrilo?
To čudesno sunce, to vječno svjetlo, ta nježna simfonija našeg malog svemira nam šapuće u trenucima tuge, straha, boli, šapuće nam podigni glavu da ti vidim oči. A onda kroz okna naše duše sije zvijezdanu prašinu, tu vječnu lakoću postojanja. Pita nas svojim nečujnim glasom hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju leptirastu galiju? Hoćeš li čuti lepršanje moje duše i svojim noćnim nemirima? Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca? Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama? Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama? Osluhnimo ponekad simfoniju univerzuma i začujmo uzdahe tog sunca koje nikada ne prestaje sjati za nas. Ono dopire do nas i kada novembarske magle ubiju Helija, kada u tmastim zimskim oblacima čujemo jecaje neba, majčino srce, to nepobjedivo sunce ubija Himere koje nam se ponekda javljaju u snovima. Osluhnimo u olujnim noćima suptilne šapate među grmljavinom neba, to nam majčino srce poručuje, ti si svjetlost mojim očima, pjesma ušima i krila mojoj duši. Kada nam se pričini da je zima zaledila sučane zrake u kapljicama rijeke života, majčino srce, to najveće sunce našega života, se zrcali u kristalima snova i otaplja djelo snježne kraljice, otaplja led oko naših srca, poklanja mir, ubija zimu, širi toplinu. U nutrini sebe, u zagrljaju snenom, nježno sniva majčinog srca sjeme i čeka da ga sami svojim suncem pretvorimo u cvijet ljubavi, u veliko sunce unutarnjeg neba koje će nam zauvijek grijati dušu i tijelo i ljubavlju zaustavljati zle snježne kraljice let.

Danas zahvaljujem Bogu da si me upravo TI rodila, da si me krstila imenom boginje koja još uvijek nad mojom dušom bdije, da si me svojim mlijekom dojila, da si mi darovala dio sebe, da si me u ljubavi, sreći i miru odgojila, da si u dječjem spomenaru upisala imperativ "Budi sretna!", da si na moj životni put prosula zvjezdani prah tvog unutarnjeg neba i naučila me da je Ljubav vrhovna svečenica države sunca u kojoj sretna živim.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Smaragdna jezera, oči moje majke...

2011-11-28T06:46:00.000+01:00

Ima jedna mala gospa Marija,

Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,

Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,

Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio,

Anđeo joj suzom suzu vratio;

Dojila me mlijekom svoje ljubavi,

Učila me ovaj jezik ubavi,

S kojim ću i onda slatko tepati...,

Matošev stih budi u meni osjećaj koji me vodi do najvišeg stupnja saznanja i postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta ljepota postojanja koju osjećam kao LJUBAV. U ovom trenutku buđenja na granici između jučer i sutra, u zagrljaju konačnosti i beskraja sjećam se trenutka u kojem sam prepoznala prekrasne oči moje majke, sjećam se časa kada sam u njenim smaragdnim očima naslutila ljubav. Osjećam još uvijek njen prvi poljubac kojim je u meni probudila ljubav. Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu, rađam san i ćutim da u očima njenim postoji čuvar moje sudbine, netko neznan očima mojim, ali znan mojoj duši, vidljiv mome srcu. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U dubini očiju moje majke, u njenim anđeoskim osmjesima pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Krštena imenom boginje proljeća moja majka u srcu nosi vječno proljeće, oko sebe širi mirišljavu lakoću postojanja, njen glas je vječna oda mladosti kojom vješto skriva breme proživljenih godina.
Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životima.
Sreće zlatne, srebrne, sreće...šaputala je i na početku Krležinog "Kraljeva" i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće... S njenih usana su se širili leptiri i darivali gledaocima osjećanje osjećaja sreće. Godinama, na razdaljini od tisuću kilometara, snena čujem njen veseli glas. Ona mi još uvijek šapuće te čarobne riječi, šaputavim glasom proljeća u praskozorju budi leptire u dubini svijesti, moli ih da me sretnu ponesu pod koplja dnevne svjetlosti, u zagrljaj ljubavi i njene blagosti.

Sretan ti rođendan majčice moja šapuće ti, Ravelovom vječnom melodijom, tvojom ljubavi iznjedreni Mak, cvijetak koji vjekuje na međi žitnice vječnosti.

http://umijece-vremena.blogspost.com/

Con sordino...

2011-11-27T09:12:00.000+01:00

U neuravnoteženoj skladnosti, koja cvjeta pupoljcima tvojih milovanja, nazirem obrise vječnosti. Smiješi mi se čvrstom opnom tvoje postojanosti. U žiži vremena, u jezgri Alepha, u srži života sazrijeva najslađi plod bezvremena, ljubav. Iz nemilosrdne prolaznosti same esencije trajanja iskri baklja vulkanskog kratera iz kojeg izranja strast, žudnja, čežnja i nježnost tvoje svjetlosti. U nesebičnosti zanosa se zrcali kaleidoskopsko prelamanje boja u jantarno jezero sreće. Tvoje oči su prepune sna u kojem se ogleda besmrtnost legende o vjernosti. Slikama slijepih očiju drevnoga pisca iznjedrena priča o stradanjima na putovanju ka Itaki zelenoj i smjernoj se potvrđuje u dubini tvog pogleda. Vidim šaputavu svjetlosti kojom lahor istine pokreće leptirastu jedra naše životne galije oceanom sna. Con sordino mi pjevušiš odu ljubavi, tvoja copia verborum me omamljuje i ti me doživljvaš istinsku, onakvu kakva sam samo u tvom zagrljaju. Iz vrhova tvojih prstiju izrastaju titraji, postaju consonance najdubljeg djela moje duše u koju možeš prodrijeti samo ti. Ljubim te neuravnoteženom skladnosti rođenom u meni, samo za tebe. Prolazimo kroz aleju ruža, mi dvije nage duše, ogrnute samo mirišljavim opijumom beskrajne sreće i liježemo u postelju sagrađenu od maslinova drveta, koljevku iz koje je iznjedrena bajka o neprolaznoj vjernosti, a mitske ptice je bezglasnim lepetom svojih svilenkastih krila raznose kozmosom. Čuju je samo sretnici koji su svoje čuvstvo uzdigli u sfere onog dijela nutarnjeg svemira za koji postoji samo jedan jedini ključ, ljubav.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ljubav je u zraku...

2011-11-27T08:19:00.000+01:00

Prisjećam se vremena kada sam živjela u potpunom neskladu sa sobom i životom, ne osjećajući ništa osim fizičke boli postojanja u pustoši svoga srca. To je bilo ono vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme u kojem sam sve doživljavala čitajući poeziju tuge i tražila spas u dobroj literaturi. Da, to je smirivalo, ali nije liječilo. Bila sam samo sjenka u dinamici života, izgubljena u kaosu energetskog polja čije titraje nisam osjećala, bila sam prognanik iz sebe same, bjegunac iz ljepote i lakoće postojanja. A onda se vratih na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek da još jednom odživim samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg od ljepote, nego kao svjesno sudjelovanje u njoj, u svim njenim mjenama u trenutku trenutka, možda neke nove istine. Osjetih drugačije titraje u dubini svijesti. Ljubav se budila iz trnoružicinog sna, ljubav to najvrednije umjetničko djelo naše duše, njena moć. Istiski doživljaj ljubavi se krije u skladu i ravnoteži između srca i tijela, između snova i života, između nas i svijeta u kojem živimo. Ljubav je sveto trojsvo koje nosimo u sebi.

Gasi se dan, jedan od mnogih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku, palim oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života. Zaustavljam se na obali oceana snova i promatram kako lazur noći miluje kobalt lijepih privida.
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Muzika bezriječja je dodirivala srce.
Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost.
Tada šapnuh, tiho najtiše što sam mogla
Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja
sjedinjuju stvarnost u vrulju novih snova.
I pričinilo mi se da je vrijeme doista stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć
šireći miriš navlažene svile
i jecaj tek probuđenog srca.
Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem i ja osjetih miris maja u bijelom pupljku koji mi je poklonio. Sreća dotaknu misli, zaustavi želje i ja u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Appasionatta sna...

2011-11-26T07:33:00.000+01:00

Dok se svitanje bori sa ostatcima tame

i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći

srebrnu haljinu

stojim na obali sna i

prisjećam se

njegove ljepote.

Zavoli dan u kojem se budiš

šapće mi mjesec na odlasku,

zavoli misli i sjećanja,

šapće mi sijač zvijezda

zaboravljenom muzikom tuge,

dozvoli srcu da diše,

šapće mi krilati konj

koji me je noćas

nosio u daljine.

Za ogoljelim granama starog graba

iskri se ljubičasto svitanje.

Pred mojim snenim očima

izrasta zdenac života

s nasmiješenim Amorom

koji sanja.

Zavoli dan u kojem se budiš,

ruke sijača zvijezda

još uvijek prebiru po harfi

tiho, još tiše

zvuci tuge postaju cvrkut ptica,

miris jasmina pred mojim prozorom,

ljepota dana u kojem,

u kojem još snena

pozdravljam Danicu

i volim,

doista volim dan u kojem se budim.

Jednog davnog 26-og. studenoga, jedne danas skoro nestvarne godine smo uplovili u ljubičasti san koji još uvijek traje. Nažalost tada smo bili toliko uzbuđeni i sretni da smo zaboravili pozvati fotografa. Čini mi se da smo mi jedini bračni par koji nema niti jednu fotografiju sa svoga vjenčanja.

Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičaste cvijetove
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.

Ljubičasti tepih
u predvorju jesenjeg dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.
Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
Volim te, odgovara mi Ljubav
i pita
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne Ljubavi
ja te osjećam kao svježinu
u maglovitom oblaku,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te.
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te...
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.

Volim te...
to je knjiga ne procjenjiva,
pisana skupocjenim slovima,
materijom suza,
knjiga iskrenosti i želja,
bez početka i kraja,
bez cijene i
bez mjesta u knjižnicama.

Volim te...
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te...
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu

Volim te...
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju jesenjeg dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene tvoga pogleda
i smješi mi se.

Volim te...
šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje
Narcisova ljubavnica
Eho ne umire,
eho se širi beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica
čudesna Venera

ista ona s kojom sam ispratila jutro,
čuvateljica ljubavnog zova.
kličem sretna,
kličem tebi...

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://dinaja.blog.hr/2008/11/index.html

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=12563

Pripremi za ispis

Sjećanja u tvojim očima...

2011-11-25T10:03:00.000+01:00

Sjećanja u tvojim očima, ti nježni čuvari moga vremena me uvijek odnose u san. Volim nježnost tvojih treptaja, suptilnu melodiju koja me odjeva trenutkom trajanja u vječnosti. U dubini tvog pogleda vidjeh odraz moje tuge koja se zrcalila kao zvjezdani kalendar Uranijina sjaja. U tajanstevnosti tih daljina otkrih labirint svetozorja, koridore u kojima se ogledala tvoja duša. Zanesena ljepotom siluete koja me pozivala na traganje izgubih osjećaj za postojanje u stvarnosti. Zakoračih u iluziju sna. Osluhnuh šaputavu viziju koja je izranjala iz dubina oceana i pretakala u igru pjeska i pjene. Bio si ti i bila sam ja, bili smo nestvarni u stvarnosti imaginacije ljepote. Osjetih titraje srca, oćutih kovitlanje nutrine i ključanje uzbuđenja u ponornicama svijesti. Dubina tvojih očiju, taj nježni bezdan mi je uzvratio pogled i povukao me u bajku koja je počela na prašnjavom peronu kolodvora jedne male željezničke stavice u dolini smaragdne rijeke. Na horizontu svitanja svijesti vidim siuetu starog kestena na kojem ucrtasmo dva srca i inicijale naših duša. U daljini pučinastog sna vidim otok nazvan odmor za umorna srca. Tamo smo ostavili tragove početka ovog beskraja ljepote. Na kamenom mostu koji nas je preko Seine vraćao u vrevu grada zrak nas je opijao cvrktom trga ptica, oplemenjivao snagom trga knjiga i mirisima trga cvijeća. U kamenu smo ispisivali poeziju suza. Kameni most pamti naše uzdahe i naše šapate, kamen u sebi krije tajne naših milovanja i okuse naših poljubaca. U tvojim očima još uvijek vidim san, veselost dječaka sa prašnjavog perona i čujem istinu. Voda dolazi iz zemlje, poezija vode je upisana u zjenici tvoga jantarnog pogleda i titra svilenkastim krilima leptirice koja spava u tvom irisu. Tankoćutni tonovi vječne melodije nas odnose u Lunin hram, u dvore opsjenara čije opsjene postaju plima i oseka moje nutrine. Volim tvoj ćilibarski pogled u kojem traje neispisana bajka bez početka i kraja, naša bajka, naš ljubičasti san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Homo homini homo est...

2011-11-24T05:57:00.000+01:00

Thomas Hobbes, filozof engleske renesanse, tvorac teorije društvenog ugovora i začetnik nastajanja državnog apsolutizma. Njegovo najpoznatije djelo je Leviathan u kojem iznosi doktrinu modernih prirodnih prava. Tvrdio je da je prirodno stanje ljudske psihe "rat svih protiv svih" i koristio je izreku homo homini lupus est, "čovjek je čovjeku vuk". NE, ne pristajem na tu davnu misao.

Homo homini homo est, čovjek je čovjeku brat, prijatelj, suputnik na trnovitom putu ka zvjezdama. Čovjek je djelić univerzuma i u sebi nosi cijeli svijet. Homo sapiens, homo faber, homo ludens, homo erotikus, homo univerzalis, čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju, jer čovjek je rođen slobodan. U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, vrijeme svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla. I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla, čudesni pejsaž svijetla, panorama svijetla. Čovjek je rođenjem blistavo jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca neprekidno u vječnom pokretu, vječnom zagrljaju svjetlosti i boja. Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na ravnicama žeđi, iskra u globalizaciji spoznaje, zagrljaj boja u vječnom duginom spektrumu, svijetlo u svjetlosnom zagrljaju neba. Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje sobom i u sebi postojanje uverzuma boja, prostor plavo svjetlo, vrijeme ljubičasto svijetlo, voda bijelo svijetlo, zemlja žuto svijetlo, vatra crveno svijetlo, vjetar zeleno svijetlo.Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetla nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa beživotnom materijom i bezvremenom svijesti od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu. Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek zrnce zvjezdane prašine, tek zrnce pjeska velike Sahare, tek kapljica vode u oceanu sna, tek dašak vjetra u zagrljaju beskraja, tek iskrica u vječnoj vatri života, osjetiti da smo slobodni rođeni i da smo zauvijek SLOBODNI.
Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u sutonu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba, zagrljaju svjetlosti i zvuka, vatre i vode, pjeska i pjene. Čovjek je buket satkan od mirisa i boja uspomena, on je iskreće zrnce zvjezdane prašine, jedino zrnce bezvremena koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost osluškivanja simfonije života i svijesnog sudjelovanja u širenju energije ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ljubavna priča sa sretnim završetkom...

2011-11-23T16:26:00.000+01:00

I vrti se kristalna piramida koju pronađoh u utopiji sna. Iz nje me gledaju Osirisove oči, tvoje oči dragi ljubavniče kojeg tražih u valovima velike zelene rijeke. Utopija prestaje biti utopija, legenda se obnavlja, ljubav je pobijedila smrt. Sjećanja, ti nježni čuvari na vratima vremena, me vraćaju u vrijeme tihog umiranja. Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Te čudesne riječi pune mirisa i boja, riječi koje su sa tvojih usana dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna zatihnuše u buri strahova koja se uskovitlala u nama. Promijenili smo temu, iako to nismo željeli, morali smo promijenuti temu. Jedne noći začuh tišinu u odkucajima nasvetije posude na svijetu i uzvratih šutnjom da ne probudim zle duhove koji su kao paučina visjeli nad sudbinom. Nije te bilo te noći da vidiš kako se jedan veliki pauk uvlačio u san. Ukrala te je neman i odvela u bijele dvore u kojima se širi miris smrti. Na zaleđenom jezeru sudbine se odigravala predstava našega života, a je se nisam usudila zakoračiti na led da ne potrošim darovano nam vrijeme, da ne razbijem sliku u kojoj se zrcalila tvoja duša. Umotah se u ljubičasti san i osanjah tvoju daljinu na obali jezera. Začuh šapat, tvoje obećanje da ćeš se vratiti i pomaknuti veo tuge i straha kroz koji sada prolazi samo ledeni dah strahova. To nije bio san u kojem sam sretala toplinu juga, to je bio san u kojem se zemlja prestala vrtjeti oko sunca, san u kojem sam osjećala blizinu pauka koji je pleo svoju mrežu oko uzdrhatale leptirice. Povezah se sa demonom koji se smijao smijehom zlog pobjednika, osmjehnuh mu se da zaustavim plimu straha, da ne dozvolim da se nježna površina vjerovanja raspukne kao kristalna vaza u kojoj smo njegovali pupoljke života.
Tišina srca je postajala sve zamornija, tišina koja me je inače smirivala je sada trajala predugo i ja vrisnuh krikom ranjenog galeba, zagluših smijeh demona, vidjeh pauka u odlasku i osjetih treptaje oslobođene leptirice u sebi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Na oltaru života...

2011-11-22T07:48:00.000+01:00

Stojim na oltaru života i govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da ne probudim sebe, da ne probudim tebe iz ovog dugog, lijepog sna. Promjenio si se ljubavi moja, ali ja volim tvoje promjene, volim tvoje godine, volim srebro u tvojoj kosi, volim bore osmijeha na tvom licu, volim znakove života na tvom čelu, jednostavno volim te i od tebe ne očekujem ništa jer

s tobom u sebi

imam sve,

ljubav ljubavlju okrunjenu,

ljubav ljubavlju osviještenu,

ljubav ljubavlju rođenu,

s tobom u sebi ljubavi

imam jednostavno ljubav i

osmjeh na licu,

sreću u očima,

radost u mislima,

snenost u srcu,

vječnu kupku radosti,

pjenu vječne mladosti,

ratnicu vječne svjetlosti.

Mogu je dotaknuti,

mogu je milovati,

mogu je darivati,

u njoj se skrivati,

na njenom ramenu

cijeli život snivati.

Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helios Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva. Ljubav je lepršava košulja svilena, biser na obrazu, vera na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena. Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubičasto svitanje, grlim ga nježno i još uvijek zaneseno i šapućem život je jednostavno ljubav.
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulicama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno ljubav."

Jednostavno ljubav,

šapućem suncu dok

grlim svitanje,

kličem u vjetar i

moj glas se kao

Narcisova ljubavnica,

kao besmrtni Eho

širi kopljima dnevne svjetlosti,

nestajući u beskraju,

u zenitu sna,

u sunčevom zagrljaju,

u radosnoj kupki sreće.

A onda se u sumrak,

sjajem večernjice, ljepotice neba,

čuvateljice ljubavnog zova,

braniteljica ljubavnih snova,

sretna vraća u moja njedra.

Dok se pale oči neba, a vjetar jeca pjesmom, o sole mio, govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ljubavi moja, iz ovog dugog i lijepog sna ne probudim. Da, život je poezija suza i oluja ruža, život je jednostavno ljubav!

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=56972

U gradu leptira i ruža...

2011-11-21T06:47:00.000+01:00

Treperavo misaono zdanje, simfonija neba,

nevidljive strune iz davno sanjane priče

čarobnjaka snagu srce moje treba,

da srećom sretno jutru kliče.

Gondže nježnih struna, lepršava nebeska lađa

izranja iz oceana snova kao davna sjeta

jedna drevna žudnja se u meni rađa

vizija ljuveno odsanjanog svijeta.

Blješti hram ljepote, oltar novog svijeta

ljubavni žrtvenik od kristalnih niti

čarobna ruka laticama cvijeta,

miris đula moju dušu kiti.

Titraju strune moga leptirastog grada

u njem iskri sreća, on srećom diše,

u ljepoti tog božanskog stada

duša istinu o ljubavi piše.

U dubini snene duše grad od ruža spava,

budi ga dah srcozorja, jecaj tišine

rukom žudnji požnjevena trava

mi daruje ćulnost miline.

Budili smo se sretni u gradu leptira i ruža, u đulistanu sna. Sa latice mirisnog gondža, iz kapljice rose se iznjedrila tajnovita ljepota i mi u tragu sunca vidjesmo treperenje struna neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Osjetismo vrtloženje svemira, oćutismo prostor- vrijeme u sebi i spoznasmo da to nije ono dobro poznato jutrenje u kojem je zidni sat otkucava šest puta i u kuhinji miriše svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi tankoćutne melodije skladane drhtajima leptirovih krila i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam. Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije. Toga dana vidjeh svitanje sklupčano u nepostojoće boje. Sunce je izranjalo na Levantu svijesti. Uzdizalo se u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira i tek se poigravalo sa kristalima spoznaje. Čudesna igra svjetla i tmine se pretvarala u alegoriju trenutka, u nijanse sunčana sjaja koji je svojim zrakama tkao sreću buđenja. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim kružnim ljestvama u naše duše. Na crvenom pjesku su ostajali tragovi naših stopala dok smo trčali da pozdravimo izranjanje čarolije iz bezdana noći. Toga beskrajnog dana u svjetlosti prepoznasmo boje nade i ljubavi dok se sunce njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena. Sunce je tog jutra sjalo nepostojećim bojama i vatrom ljepote gasilo boli zatomljene u tvojoj duši. Leptiri su plesali svoj anđeoski ples i pozivali nas na slavlje ljubavi. Zagrlili smo sunčani trag sliven u tajanstvenu spiralu genoma tvoga života, pozdravili dan zvonkim osmijehom srca i poželjeli dohvatiti kraj duge koja se iskrila iza horizonta jesenjih kiša.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ljubav, ta dobročudna droga...

2011-11-19T08:24:00.000+01:00

Omamljena ljubavlju, izgubljena u izvorištu sna koji budna sanjam ćutim snagu te nježne droge čiji smo ovisnici postali samim začećem. Promatram sliku, sljubljujem se s njom, postajem lice ove iluzije i čujem, vidim, mirišem, kušam ljubav. Ljubav je mentor naših stvaranja, čuvarica naših misli, braniteljica naših osjećanja, heroina našeg života. Odaja u kojoj samo ljubav vlada je jutros puna mirisa dolazećeg uzašašća i nježnih tonova serenade. Na današnji dan je umro Franz Schubert, nježni tvorac ove melodije koja me odnosi na vrata vremena. Budnom dušom osluškujem tu ljepotu i prepuštam se iluziji da me odnosi u vječnost. Serenada titra ljubičastim tonovima sunoćavanja i mirisom zimskih ruža. Volim ljubav sa praiskonskog izvorišta. Odsanjah ljepotu renesansnih privida. Iznenada se budim u svijetu nepostojanja. Nebo plače. Proplakalo je nad isušenom zemljom punom ožiljaka prohujalog vremena. Ranojutarnja ljepota je ogrnula korotu. Promatram lastavice koje kreću prema jugu bježeći od jesnjskog umiranja Vjetar razgrće oblake i otvara im put ka slobodi. Sunce se zaustavilo u paukovoj mreži tužnih sjećanja i zadržava svoj sjaj za sretno buđenje u ljubičastom snu. Srce je prepuno neisplakanih suza i prijeti raskinućem ugovora sa stvarnošću, poziva me u pustolovinu neizrecivim i nedodirljivim carstvom lijepih privida. Hvala ti srce što preskačeš ritam ubadanja u tvoju srž, hvala ti što otvaraš klijetke i nedozvoljavaš nagomilavanje žalopojki u pretklijetki sna. Niz okna duše se slijevaju kristali ucrtavajući sliku uskrsnuća. Sunce se probija kroz vitraž oslikanog rođenja ljubavi i najavljuje zlatno doba. U tankoćutnosti odluke se odlučujem za nasladu davne glazbe. Niz obraz teku suze radosnice objavljujući novu zoru. Ti stojiš u ružičnjaku priznavanja snage ovozemaljske ljubavi i bereš pupoljke koji procvjetaše zaljevani rosom dušozorja. Sanjam izvorište ljepote, ćutim oluju ruža i vidim kako iz očiju boje sna izlijeću ptice koje umiru pjevajući. Iluzija se pretače u javu. Prilaziš mi sa buketom ljepote i šapatom upisuješ novu pjesmu u knjigu života. Budiš me usnama i odnosiš u beskraj lijepih snoviđenja, na puteve odlazećih lastavica. Južno nebo blješti zenitom omatajući se oko ekvatora planete na kojoj sunce nikada ne zalazi. Atlas pruža svoja ramena i zaustavlja njeno vrtloženje u trenu sretnog buđenja. Osjećam harmoniju na izvorištu života i uranjam u kristalnu kap postojanja u ljubavi. Hvala ti dječaće očiju boje snova, hvala ti što mi u svakom trenu daruješ serenadu vječnosti i poeziju ispisanu suzama trenutka sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Herojima grada heroja s ljubavlju...

2011-11-18T08:19:00.000+01:00

Stoji grad,
tuga, ruho ravnice
zapletena u godine
nad rijekom suze,
magla sjećanja
i tišina sna.

Dok grad stoji u sivilu ravnice i dok se nad njim vije oblak nastao od prolivenih suza, ja stojim na vrhu planine i gledam u tamu koja se prosula nad ljudskim srcima. Tračak sunca, moje jedino okno ka sudbini zemlje iz koje sam otišla tražeći izvor iz kojeg istjeće ljubav, obasjavao je maglovitu dolinu velike rijeke kojom je tekla krv.

Lica ispaćena, uplašena,
lica krvava i otečena,
lica umirućih,
lica mrtvih.
Na krvavom obrazu suza,
oči su umrle zadnje,
oči koje pamte i ne opraštaju.

Gledala sam oči koje optužuju i osjetila nemoć u snu iz kojeg su nas probudile vjesti o pokolju.

U koloni jedan po jedan
uništen korača život,
na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti,
iz grada na kraju svijeta.

Bijela golubica poletje k nebu, misao o umrloj ljubavi dotaknu moje uzdrhtalo srce.
"Grad je pao." ledeni glas istine i ništa više.
Stojim na vrhu planine pogleda uperena prema istoku. Golubica sletje na moj dlan.
"Tamo su zakopali izvor suncu." šapnu mi anđeo ljubavi.
"Zar nije ostalo ni malo nade?" zapitah samu sebe.
"Na istoku je pakao, nad kolonom lebdi zla kob zaborava." njegov glas je bio još tiši.
"Što je sa umrlima?"
"Njihovim tjelima su zatrpali izvor, ugušili rađanje ljepote, oslobodili smrt. Vjetar jeca ravnicom s bodežom izdaje u srcu. Na razrušenom oltaru molitva, nekih tek probuđenih, još spava."
"Ali negdje u maglovitom oblaku se sigurno još krije tračak istine ili se možda neka davna ljubav u bisere rađa." pomislih tužno.

Dogodio se rat, nova generacija zaustavljena na pragu zrelosti umire na obali rijeke koja povezuje dvije strane svijeta. Tu gdje se susreću dva neba je horizont zatamnio strahom.

Rat je završio. Horizont je pun križeva.
Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav,
u srcima prazna mjesta zjape.
grobnice pune groblja
dokazuju bivstvovanje zvjeri
gase nadanja,
a vijesti i pokoja knjiga,
s vremena na vrijeme,
vraćaju sjećanja na početak i kraj.

Tamo gdje je istinski izvor nisu dospjeli oni koji su uništavali san. Ljepota se rađa u mislima vas koji niste zaboravili svitanje na istoku živeći snenost zapada.

Stoji grad
krvlju natopljena zemlja
podnosi oluje,
cvjeta plodovima zla.
Na travi jutarnja rosa,
suze umirućih,
u svakom cvijetu duša pogubljenih.
Rijekom teku misli
nestalih na drugoj strani istine,

Stoji grad
biser prošlosti
misaona zgrada
"more geometriko" danas oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma,
i njegove razornosti.

Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.

U kristalnoj kugli života vidim grad oronuo u svojoj tuzi.
Prognani se vraćaju u grad. To su ona ista djeca koja su prije dvadeset godina neshvaćajući razlog bježala od smrti.

Grad stoji i podnosi vlakove,
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.

Mlada žena, očiju boje mora i kose boje zrelog žita s buketom bijelih ruža, prozirna kao san, stoji nedaleko od gomile koja pali svijeće.
"Ona je izgubila polovicu svoga bića onog davnog novembarskog dana." pomislih promatrajući njene oči.
Nebo nad grobljem je blještalo plamenom svijeća. Zaustavih misao na mladoj ženi. Na ružama su svjetlucale njene suze.
"Ona oplakuje ljubav."šapnuh vjetru.
"Dolazi ovamo svakoga dana i satima, kao da nekoga čeka, stoji pored križa." reče mi nepoznata starica.
"Znači i vi ste ovdje svaki dan."
Starica me pogleda očima punim suza.
"Dolazim ovamo i pitam se zašto sam ja preživjela ono vrijeme umiranja."
"Koliko ih vi oplakujete?"
"Ostala sam sama, a bilo nas je na tisuće." zajeca starica
"I nemate nijedan grob?"
"Imam sjećanja i ovaj križ pod kojim čekam smirenje u smrti." reče starica gledajući prema nebu.
"Ljubav je u ovom gradu rođena kao siroče, a ništavnost još uvijek živi u ruhu uzvišenja. Moje vjerovanje je sramno pogaženo, njihova čast sramotno izdana, savršenstvo kojem su težili grubo osramoćeno."
"Tko ste vi?"
"Starica koja tuguje."
"Tko ste bili prije užasa?"
"Majka mladosti koja mi je vjerovala da je pred njima bolja budućnost, mladosti koja je iz školskih klupa krenula u smrt neslutivši prevaru." njen glas kao da joj je otvarao tek zacjeljene rane.
"U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka." rekoh više sebi nego starici.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Čuvarica sna...

2011-11-17T07:09:00.000+01:00

Nad nama ponovo bdije čuvarica sna, tajanstvena snovolovka koja nas oslobađa od noćnih mora, onih utvara koje su nam, dvije godine, krale sreću. Bilo je to vrijeme tihog umiranja u strahovima, nestajanje u trenucima, bez sjećanja tih nježnih čuvara, na vratima vremena. Živjeli smo neki tuđi život, nismo to više bili mi. Jedino je ljubav ostala vjerna svom izvorištu u nama i branila nas od potonuća u bezdanu bez snova, prosipajući na naše duše zvjezdani sjaj. Noćas u zavjetrini sna vidjeh čaroliju satkanu od mjesečevih niti i kristalne jasnoće. Nježan veo, koprena na obroncima jave je sakrivala nemire srca spuštajući se na uzdrahtale misli. Jedna jedina misao, slobodna kao zvjezdani orao je odlepršala u ovu noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, osjetih radost u pjenušavim rukama skitnice puna lica i pustih odlutalu misao da pomiluje njegov osmijeh. I bilo ja kao nekada, bilo kao u vrijeme poezije ruža, samo su umjesto leptirića svilenkastih krila i bijelih latica iz oluje ruža pred srcem plesale zalutale iskre pozivajući me još jednom na bal, na slavlje osjetila. Utopih se u plesu sjena, vidjeh čuvaricu snova kako ogrnuta čipkom pleše kao ponosna djevojka iz dalekog Toleda. Zaustavih srce na obali korita mraka, obuzdah u sebi one drevne nebeske vrance da srce ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku, ka onoj dalekoj zvijezdi. Otvorih okna zrelosti i osluhnuh sonatu ove čarobne noći punog mjeseca. Skupih uspomene u svjetlosni zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti. Noćas je ljubav bila drugačija nego prije, dragačija, a uvijek ista, nježnija u svom postojanju, mirnija u svom darivanju biserne ogrlice koja se kao kozmička zmija ovijala oko moga srca. Na prozoru, koji me je branio od zime koja je grlila grad svojim bijelim dlanovima, se naslagahu znakovi trenutka. Kristalne suze neba, paperje prosuto iz jedne dječje bajke, je na oknu zrcalilo pejsaž moje sretne duše. Upisah jednu jedinu riječ, upisah ju zvjezdanim slovima i utonuh u san. Jutros mi se, u prvim zrakama dnevne svjetlosti, sa okna koje me još uvijek dijeli od paperja noćas dolutalog u grad, smiješi čarolija noćašnjeg slavlja osjetila. U kristalnim suzama neba, zaustavljenim na vitražu želja, blješti srcem ispisana LJUBAV.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-60.htm

Čovjek s mjesecom u očima...

2011-11-16T08:37:00.000+01:00

"Upravo tada kada si u situaciji koja izgleda vrlo osobna,
kada te netko direktno vrijeđa i osuđuje,
upravo tada to ima najmanje veze s tobom,
a puno više sa onim što zapravo nisi ti."

citat iz teksta "Preosobno Neosobno"

Biby

Odličan tekst, tekst koji oplemnjuje, liječi i prisjeća na trenutak kada objavih donji tekst na portalu ljubavi, znanja i vjerovanja.

Hvala ti Biby.

U jednoj od onih noći kada smo, gazeći nebesku rijeku s iskrama želja, tražili put ka jednoj novoj, tek nastajućenoj jednini, osjetih da među zvjezdama nema mostova, da nas mjesec Balaševićevom pjesmom sjedinjuje u sretan treptaj oka. Čovjek s mjesecom u očima pruži ruke i ja odlutah u san. Došla je sa zvijezda. Došla je u mnoga plemena, premda ju je svako pleme poznavalo pod drukčijim imenom. I sada je također možeš vidjeti isto kao tada, kada su je po prvi put ugledala dva mlada lovca iz plemena Sioux, kako hoda bosonoga, kao vizija, preko niskih, valovitih brežuljaka prerije. Njih dvojica su se uzverala do vrha jednog takvog brežuljka tražeći zabavu, bilo kakav znak kretnje u širokom valovitom moru trave. U daljini, na horizontu, ugledali su točku. Pažljivo su je promatrali. U trenutku kad je nestala iza brijega koji se nalazio ispred njih, bili su gotovo sigurni da je to ljudsko biće. Čekali su jedva dišući. Napokon, na vrhu brežuljka, pojavila se mlada žena odjevena u haljinu od kože bijelog bizona, ukrašenu tamnim bodljama bodljikavog praseta. Začuh glas ljubavi u glasu vjetra daleke prerije. Stavih srce u vjetar njegove blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi misli. Osluhnuh tišinu i začuh treperenje davnih snova. Zapljusnu me istina naših prošlih vremena. "Ja sam Duh istine“, vjetar iz daleke prerije je šaputao odlomak iz djela Kennetha Carreya "Povratak plemena ptica“. Poslije toga tišina zatvori istinu u srce i ja srcem začuh pitanje u vjetru, Što to biješe ljubav? Tada osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu trenutka. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami, nisam dozvolila srcu da diše. Ljubav je uistinu došla sa zvijezda i postala trenutak, treptaj oka u kojem šapnuh da, ti čovječe sa mjesecom u očima ti si istina moga života.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Valcer ljubičastog sna...

2011-11-15T10:42:00.000+01:00

Osluškujem vječnu melodiju, tonove valcera koji me odnose u neko drugo vrijeme. Prisjećaju me na vrijeme privida u kojima sam tražila izvorište ljepote. Vidim moju siluetu izgubljenu u vrtloženju trenutaha, u vihoru tugaljivih snoviđenja, u oluji ruža. Pitam se jesam li to uistinu bila ja?

Skoro nepostojeća,

izbačena iz svih uzbuđenja,

skoro nestvarna na platnu života,

tužna žena trenutka,

bolesna od sebe,

žedna na izvoru.

Silueta postaje duša vjetra i

osjeća širinu ljepote i

sve tajne svijeta

kao nježnost boje,

kao miris sna

kao lavandinu nježnost

kao ostvarenje istine u

u ljepoti sna.

Iznenada slobodna,

izrasta iznad monotonije i

zle sudbine vremena

pomilova lavandino polje,

rastrga korotu i

poletje sa lastavicama

ka jugu sna.

Želja se prosu snom.

Noć bez sna postade

san njenoga života,

noć boje lavande

srž svih neprospavanih

noći.

Noć puna mirisa ljepote,

ona budna bez umora,

svijesna svih onih

izgubljenih,

ne prospavanih,

nespoznatih.

Sve je ostalo nepromjenjeno.

Ili joj se to samo činilo?

Tko je onda davno bila ONA?

Smije li dotaknut stare snove?

Pita se, ali kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?

Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise sna.

Tamo, u davnim uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, rapsodiju boja i jedno dugo toplo ljeto, čudesna rijeka bez povratka, valcer ljubičastog sna.

Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju, u ognjilo žudnji, u vrtloženje sreće.

ONA diše novim snom, njenim snom, lijepim snom, ljubičastim snom.

Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica. Do ovog trena se sjećala samo lica i junaka iz pročitanih romana, a noćas je zaboravila sve. Oživjela je ljepotom jedne nove istine i zaplesala valcer ljubičastog sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ljubičasto vrijeme...

2011-11-15T07:42:00.000+01:00

Držim na dlanu kristalnu kuglu iznjedrenu iz zagrljaja duše i materije. Zamišljam da stojim na proplanku svjetlosne planine i promatram kako se Sunce i Mjesec grle ljepotom ljubičastog beskraja. Pahuljasti oblak se kao svileni baldahin nadvio nad okna srca. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Ja, nemirni sanjar u tom oblaku naslućujem čudesnu snagu ljubavi i šapćem:

Tvoje oči, zrcala tvog unutarnjeg sunca, moja sloboda je u vjetru tvoga osmjeha, moja tuga taži žeđ na izvorima tvoje sreće. Krsti me imenom tvoje ljubavi!

Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u čudesne daljine sanjanih istina, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, anđeo ljubavi.

"Pođi sa mnom u ovaj ljubičasti san, otkrit ću ti istinu početka" začuh u vjetru treperenje struna nebeske harfe, simfoniju univerzuma, rapsodiju boja, omamljujući pjev Sirena koje su Odiseja vabile u snove.

"Ja nisam Odisej." šapnuh

"Kreni u pustolovinu i doživi sve njene postaje, prošlost, trenutak i ulazak u budućnost. Spoznaj sudbinu čovjeka koji nije zaboravio sanjati."

Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.

Budimo drugačiji od drugih

jer mi nismo tek neki

ne dozvolimo monotoniji

ne dozvolimo kolotečini

ne dozvolimo strahovima

da nas zaraze.

Rastimo u slobodi

iza ograda i zidova

u kojima je život prevara

a vrijeme rob !

Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u ljubičasto vrijeme. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života.

Mi danas djelimo tajne kao nekada ručak u studenskoj menzi. Pitaš me, jesi li gladna? Odgovaram, ne, volim te?

Jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali mora sreće, tamo u beskraju sna može niknuti cvijeće ljubavi! Putujem beskrajem, tonem u ocean snova. Boje i mirisi grle tek procvale proljetne cvjetove i stapaju se sa tonovima nebeske harfe. Osluškujem tu ljepotu, vidim prodavačicu sreće i ona me svojom pjesmom uvodi u beskraj postojanja, u ljubičasto vrijeme, u san koji već godinama budna sanjam.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Surrealističnost postojanja u trenutku...

2011-11-14T15:59:00.000+01:00

Uranjala sam u lazurne oči vremena, u surrealističku sliku zrcaljenja kristalnog okvira sretnog trenutka postojanja u mnogoprotežnosti izvorišta sanja. U kutku tog beskraja vidjeh suzu, začuh poeziju kiše, osjetih vjetar sa orkanskih visova prošlosti i proživjeh oluju ruža. U daljini iza obzorja zbilje je tutnjalo samozvučje tuge. Žalovanje nad nečim nedohvatljivim je odjekivalo bezdanom i gubilo se u ponoru nečujnosti simfonije univerzuma. Zaustavih misao nad odrom siluete odlazećeg tugozorja i pokušah razumjeti njen tihani govor. Ja sam duša dolutala iz dalekih prerija, ja sam ostatak isušenog mora koje je svojim orguljama sviralo baladu vječnoj sjeti lutajućih cigana, čuh šaputanje lahora sa nepreglednih ravnica jednog izgubljenog svijeta. Žalopojka satkana od bolnih sjećanja je titrala otkucajima davno ranjenog srca i u pohodu samokažnjavnja otvarala ožiljke prastarih rana. Pružih dlan ka odlazećoj silueti i pokušah umiriti njeno osvetoljubivo vrtloženje u vakumu nepostojanja u trenutku. Pokušah tišinom zaglušiti njene jecaje. A onda začuh tišinu i pjev slavuja zrele noći, čaroliju duše svjetlosti, tu veličinu uresa ugnježdenog u pehar čednosti nedosanjanog sna. Ljubav je u svojoj ljupkosti izranjala iz ganuća prošlosti i pretakala se u sveprostornost ove bezvremenosti postojanja u tvom zagrljaju. Sada sa izvorišta sreće hrle zlaćane kapljice ugađajući staničju srca, tom konačištu ljepote koja se prelijeva iz kaleža žudnji u ciborij života. Čujem refren želja u cvrkutu probuđenih ševa u krošnji samosvijesti i sretna sam. Bila sam u zagrljaju tmine kada me je dotaknuo miris tvoje blizine. Hvala ti što nisi dozvolio da izgubim tebe i sebe u vrtloženju neljubavi. Uskrsućem čežnje izronih iz ognja vlastite obsjene i uronih u neobjašnjivost leksike dotaknute ljubavi i pronađoh lekseme kojima odjenuh njen jezik. Bezobličje njenog lica se geometrijom savršenstva ozrcalilo u tvom osmijehu. Ne opirem se više dodirima vrtloga beskonačne bezuvjetnosti. Izronio si iz sjedina vječnosti i ja te osjetih kao svjetlosni mač koji prodire u srž bitka i ubija sve one lažnosti kojima sam se hranila. Postao si gonič palhuljastog stada moje čulnosi i moje čujnosti, i nekada mi se pričinja da više znaš o meni od mene same. Nježnošću tvoga uma me saplićeš u kolajnu sreće, razbijaš krletku da nestanu zadnje crne ptice iz mojih sjećanja. Čudesnom čarolijom me oslobađaš iz okova nepovjerenja i sumnji i zatvaraš u sedefastu školjku prapočetka da doživim iskon zagrljaja pjeska i pjene, da uronim u svjetlosni zagrljaj rastopljenog vremena i uzdignem se u sfere surrealističkog postojanja u ovome ovdje i ovome sada. Osjetih zagrljaj umijeća umjetnosti i znanosti, utopih se u lazuru oceana novonastajućih snova.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Sreća je u nama, osjetimo je...

2011-11-14T08:20:00.000+01:00

Prisjećam se djetinjstva. Bila sam dijete veselja i sreće, voljela sam svitanja u arboretumu sna koji sam budna sanjala. Pohađala sam baletnu školu i vjerovala da ću jednoga dana plesati na pozornici svijeta. U našoj dnevnoj sobi je bilo veliko kristalno ogledalo uokvireno ramom crnog izrezbarenog drveta. Stojeći pred njim uranjala sam u svijet baletnih iluzija, pokušavala sam zamisliti što je Isadora Dancan osjećala kada je svoje tijelo nazivala fontanom svjetlosti. Što je slušala stojeći u perivoju sna pretvarajući svoje pokrete u predivne ideokinetičke slike koje je darivala gledaocima. Igrajući sesa vizijom ljepote u svijetu iza zrcala svijesti sam sretala život iz bajki, ljubav iz vilinskih legendi, sreću iz ljubavnih priča. Vidjela sam likove, pokretom razgovarala s njima, ponekada vodila misaone dijaloge sa vizijama ljepote i uistinu dobijala odgovore.
Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu.

Sjećanje na djetinjstvo i čudesan svijet u kojem sam tada živjela se mješaju s ovim snom koji sada sanjam.

Osjetila sam da tijelo pamti sve tuge, sva nesretna stanja, ali ono pamti i sve užitke. Naše tijelo pamti čak i kada je naš svjesni um zaboravio ili potisnuo ta davna duševna stanja. Tada sam počela raditi na metodi "Umijeće svakodnevnog pokreta" kojom bih taj svoj doživljaj približila i pacijentima.

Prisjetih se jednog od otaca klasičnog plesa Rudolfa Labana i njegove izjave da se u svakom čovjeku krije plesač i izjave Izadore Duncan:
Postoje tri tipa plesača:
prvi su oni koji ples smatraju vrstom gimnastičke vježbe koja se sastoji od neosobnih, gracioznih arabeski;
drugi su oni koji koncentrirajući vlastiti um dovode tijelo u ritam željene emocije, izražavajući tako osjećaj ili iskustvo kojeg se sjećaju.
I na koncu, tu su i oni koji svoja tijela pretvaraju u svjetlosni fluid, predajući se inspiraciji vlastite duše.

Zašto ne bih pokušala svakodnevni pokret pretvoriti u umijeće pokreta, pomislih i pokušah upravo taj pokret, to siroće među pokretima, oblikovati u svoje umijeće. Rad sa pacijentima se nastavio uobičajenim tokom, ali ja sam uz klasične tretmane puštala muziku i dozvoljavala pacijentima da sami u sebi probude ritam i izvode pokrtete uz taktove plesnih melodija koje su bile pozadina našeg rada. To nisu bili plesni koraci, nego pokušaj da kroz probuđeni ritam svoju pažnju usredotočuju sve dublje prema svom tijelu, tražeći svoje spontane, kreativne, slobodne pokrete. Svaki čovjek nosi u sebi, često uspavanog plesača, svoje pokrete, svoj način oblikovanja energije i povezivanja sa onim dubokim izvorom kretanja u sebi. Predivan se osjećaj probudi u meni kada postajem svijedom trenutka u kojem pacijent nakon dugotrajne borbe s osobnom Ja-maskom iznenada uspije nadvladati kritiku svog snažnog misaonog uma i osjeti ples svog srca i duše. Tada sam neizmjerno sretna i šapućem:

Molim vas ispričajte mi još jednom bajku o sreći u vilinskom svijetu i dozvolite mi da na ružinim pupoljcima sanjam ne tražeći istinu. Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima, kada na njoj procvalim cvijećem budem kitila kosu, kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najavljivale ptice, orgulje mora i pozdrav suncu, kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose, kada oproštaj grijeha bude nepotreban, kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, kada riječ bude izgovorena lakoćom djeteta, tek onda ću znati da sam pronašla sreću, moju, tvoju, našu, njihovu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Jučerašnja molitva...

2011-11-12T19:04:00.000+01:00

Elementarna čestitost se ogleda u ljubičastom snu svevremena. Prošao je jučerašnji dan odjenut koprenom tajanstvenih iščekivanja. Utihnula su zvona koja su najavljivala uranjanje u peto godišnje doba. Uronili smo u vrijeme karnevala. Koračamo putevima na kojima će se uskoro objaviti uzašašće ljubavi. Vrtloženje spirale vječnosti nas odnosi zimskom solsticiju, nježnoj koljevki noći poslije koje se jutrenje i sunoćavanje grle svjetlošću najkraćeg dana. Sinoć izgovorih molitvu majci zemlji koja još uvijek lebdi na dlanovima vremena i slijedi ekliptiku radosnog sunca. U novozorjima naša strana svijeta izranja na pučinu bezvremena i ispija tekući jantar da nahrani mladunčad u svojim skutima. U ljubičastom perivoju podno svjetlosne planine se oprašta od srebrene paučine noći i slavi buđenje života u svojoj utrobi. Kao tajanstvena Nimfa, pratilja čuvarice Lunina hrama svjetlost kiti mladi dan i prati ga u povorci trenutaka do sunoćavanja i ponovnog uranjanja u san. Sretna promatram tu ponavljajuću premijeru na sceni svevremena i osjećam titraje agapina zagrljaja. Volim svako jutrenje, volim praskozorja koja donose mirišljave rapsodije boja i cvrkut života u krošnji svijesti. Promatram vrtloženje planete gledajuć njen sunčani put ka izranjanju zvjezdane tišine i paljenje strasti ognjilom žudnji. Sveponavljajući ritual upisan na licu vremena, samostvarajuća ljepota iznjedrena iz iskona svepostojanja. Unikatnost ljubavi ucrtana u cjelinu svemira, ozrcaljena u impresivnosti svakog čovjeka, nezaustavljivo ognjilo u želji svake žene koja voli. U orahovoj ljuski, u poludjeloj lađi, u galiji punoj neprocijenjivog blaga titra bešumnost prabića i iskru kremena pretvara u oganj podavanja carstvu čulnosti čežnji. Ognjilo strasti kali čvrstinu svjesnosti u čaroliju ljubavne igre i iz zabačenih kutaka čujnosti izvlači zaboravljene titraje voljenja, iz zamrznutih sjećanja uzdiže mirise ružičnjaka nedosanjanih snova. Iako je prohujalo vrijeme slovima srca upisano na smaragdnoj ploči uspomena svako novozorje strasti blješti nevinošću ljubavnih šapata i zrelošću, iz perlmutha iznjedrene, bisernice. Vidim Botticellievu prastaru sliku rađanja ljubavi, promatram njeno preobražavanje u rapsodiju ljubičastog sna, osjećam milovanje tvojih kao pjena nježnih dlanova i pretakanje zrnaca pijeska sata vremena u perlu osjećanja osjećaja. Ćutim njino prerastanje u ognjenu pticu nutrine, u plamen ples duše i tijela, u zagrljaj ljubičaste ljepote i sretna sam.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Iznad duge...

2011-11-12T08:47:00.000+01:00

Osluškujem simfoniju univerzuma, osjećam levitaciju, snagu suptilne rapsodije boja koja me odnosi u carstvo iznad kristalnog mosta, te nježne poveznice sa vječnošću. Uzdižem se u svijet iznad duge, uranjam u misaono- osjećajnu sliku beskraja, koračam zvjezdanim stazama do vrata vremena na kojima susrećem njihove nježne čuvare odjevene u boje mojih sjećanja. U pastelnom sjaju uspomena vidim mladost osunčanu sjetom pripadanja prividu žudnji, čežnji i znatiželje. Dodiruje me nostalgija onih sunoćavanja koja su se zrcalila u smaragdnim očima nedosanjanog sna. Tihani glas prošlosti, sama ostala sam sama u nježnoj igri pjeska i pjene, me vraća u vrijeme koje nazivam olujom ruža, u vrijeme tugovanja za izgubljenom srećom, za ljubavlju koja je nestajala kao rosa na purpurnim laticama buketa koji dugo nosih u srcu kao amulet vjernosti. Melankolični aqurel prohujalog vremena se pretače u impresionističku sliku srećograda. Vidim ružičaste akšame u kojima smo, sjedeći spramčiok suncu, uživali u dolini zelene rijeke. U zor zore dušograda se širi miris ruža, okus miline i pretače u znakovlje ovjenčane budnosti u ljubičastom snu. Promatram veru na mojoj ruci i osjećam pripadanje ovom ovdje i ovome sada koje se ogleda u očima ćilibarskog sjaja. U harmoniji svitanja, u sabahu sna vidim podmorje u kojem potopih tugu i pronađoh Jakovljevu školjku iz koje se rodila zrelost postojanja u zagrljaju pjeska i pjene. Ćutim titraje još sanjivih proplanaka svjetlosne stvarnosti i dozvoljavam srcu da diše. Čujem glazbu Pitagorinih sfera i pretakanje tonova u etiku božanske geometrije. Ovjenčana sreća se širi titrajima srca i postaje kugla. Kristalna kugla izranja iz treptaja oka svemirske tišine i omata se oko tijela kao znak sretnog buđenja u snu. Ponekad na nutarnjem nebu zaiskre zvijezde tugaljivih sjećanja, prisjete me na olujne zore davnih snoviđenja i onda ugasnu istinom novog jutrenja. Zlaćani veo ovog zorja titra spiralnim plesom sreće i uvlači me u srž osjećanja. Volim tragove postojanja u beskraju sna, volim i tužna sjećanja koja oplemenjuju dušu i pripitomljavaju jurnjavu za savršenstvom koje se krije iznad duge, u vječnosti smiraja. Ognjilo strasti užiže plamen na ognjištu ovog srcozorja i dokazuje da se izvorište ljubavi krije u dubinama svjesti o njoj.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Vrtloženje sna...

2011-11-11T10:16:00.000+01:00

“Prijatelj je onaj kome možete pokazati sve što vam leži na duši, žito kao i kukolje, znajući da će njegove nježne ruke to uzeti i pregledati, te zadržati što je vrijedno, a ostatak nježno otpuhati”

Arapska poslovica

Odpuhujem sve što osjećam kao nevrijedno i uranjam u strune jednog davnog sna. Mjesec me dodirivao svojim nevidljivim rukama i ja osjetih noć kao koljevku u kojoj sam ljubavlju bila branjena od demona. Prozirnost vidljivosti ljepote dobi odoru vječnosti. Ljubav je uvijek tu, njena haljina je bijela kao vjenčanica, kao znak nevinosti, kao svjetlost kojom majka nad majkama kiti dan. Osluškujem njeno disanje koje ritmom kozmičkog bila miluje srce. Misaono je oblikujem u siluetu pentagrama koji me zatvara u kinesferu, u kristalnu kuglu trenutka. Noć tada gubi svojstva tmine i postaje osvijetljena pozornica na kojoj sjene ožive i prestaju biti tajni pratioci života u meni. Koračam scenom sna i omamljena ljepotom plešem ponoćni tango sa siluetama koje dobivaju svojstva mojih nutarnjih stanja. Sjenke su tek iluzije, preslika neživuće materije, odraz nepostojanja u odori živućeg tijela. Zanesena istinom koju osjetih u nezaustavljivoj igri Sunca i Mjeseca udahnuh sjenki život, pretvorih je u misaonu sliku kristalne siluete duše koja u tom trenu postade vidljivi dio nedotaknute tajne njene besmrtnosti. Oživjela u mom univerzuma ona dobi oči kojima gledam sve očima nevidljivo, dobi uši kojima slušam šaptavu svjetlost kozmičke energije. U vrtloženju njene osjećajnosti spoznah spiralnu dinamiku i vječno privlačenje suprotnosti u središtu vrtnje. U središtu kugle kojom me brani od prolaznosti i prevrtljivosti života zasja zvjezda beskonačnosti, tajastveni Aleph u kojem vidim cijeli svaku titrajuću strunu svevremena. Prelamanjem svjetlosti i putanjom plenete oko sunca ona mijenja boje kojima odjeva moju auru i liječi je od mojih tuga, boli i nesretnih stanja. Sretna uranjam u njene konture i osjećam da je nedjeljiva od istine koja u meni vjekuje. Bezglasna pratilja rapsoda u meni izranja uvijek nova i uvijek ista iz svjesnosti i slijeva se u rijeku spoznaje. Njene oči sjaje dubinom oceana, blješte visinom beskraja, iskre snagom beskonačnosti. Osjećam zagrljaj Sunca i Mjeseca, spoznajem da nema tamne strane trenutka, da je sve u meni i oko mene savršenstvo kugle postojanja.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli sjećanja, dozvoli srcu da diše, titraju strune prijateljstva koje zatvaram u škrinju u dubini sna. Izlazim mirna i spokojna pod koplja dnevne svjetlosti. Divan osjećaj se u meni rađa, duša očišćena kapljicama sreće me odnosi u vrijeme u kojem cvjetaju mendule i rađaju ljepotu i lakoću postojanja u vjerovanju u ljubav. Hvala ti sudbino što si me odvela stazama na kojima niću pupljci kristalno jasne čistoće svijesti iz kojih izviru riječi sa početka priče... božje riječi...Bit će svjetlo..i bi svjetlo i ostade samo svjetlo...:-))

Put u raj...

2011-11-11T06:27:00.000+01:00

Grčki filozofi su beziskustvenim, misaonim putem dolazili do rezultata na kojima mi danas nadograđujemo naše znanje. Oni su ponirući u srž problema, vježbama takozvanog opasnog razmišljenja, kontemplacijom ulazili u svoj svijet ideja i mislima dozvoljavali da ih uvode u veliki, daleki svijet univerzuma. Stari zavjet nam je darovao most, spektar duginih boja kojima smo povezani sa izvorištem sna, rapsodiju čulnosti kojom uranjamo u vječnost. Katoličanstvo je kasnije vježbe konetemplacije nazvalo duhovnim vježbama. Njima se utapljalo u dimenziji dubokog vjerovanja u postojanje Boga kao stvoritelja neba i zemlje.
A. G. Matoš kaže: »... u Lojolinim "Duhovnim vježbama" nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za uzdizanje osobne duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova...«

Kontemplativno iskustvo danas znači nešto drugo, ono nam više ne nameće odricanje od prolaznih dnevnih zadovoljstava u ime besmrtnosti duše i vječnog života, nego nas poziva na sjedinjavanje emocionalnog i misaonog u nama. U praktičnom životu to znači kombinaciju estetske svjesti i teoretske spoznaje sebe samoga, poniranje u sebe samoga. Sjedinjenjm misli, osjeta i osjećaja mi ulazimo u čudesne dimenzije poliperspetivnoog osobnog postojanja, spoznajemo univerzum umnoga u nama i pobijeđujemo stoljetnu Descartes- ovu zabludu kojom je odvojio dušu i tijelo. Kontemplacija nam omogućava put u Raj, put na kojem izgrađeujemo svoju duhovnost, beskrajne staze ka zvjezdama.

Uranjam u dubinu sebe, očima kontemplacije promatram nutrinu i doživljavam komtemplativnu istinu, kontemplativni ljubavni čin, zagrljaj duše i tijela. Iz tog nježnog zagrljaja, kao iz leptirove kukuljice izranjaju svilenkaste niti i pletu mrežu samospoznaje. Kada se nit splete oko srca iz njega izranja miris ružičnjaka, opojni miris koji me omamljuje i odnosi u svijet svjesnosti, u širine moga malog univerzuma. Pred mojim nutarnjim očima se otvara put svile. Titrajuća nit me sjedinjuje sa kozmosom i tada osjećam postojanje čuvarice Lunina hrama koja mi daruje snagu mjesečeva sjaja, dokazuje tvrdnju o stalnim mjenama, čulnost plime i oseke oceana snova. Nevidljiva ruka ognjilom sudbine pali nutarnje vatre iz kojih se plameni jezici šire cijelim tijelom. Prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža, živim tugu rastanka, proživljavam ljubavne boli, utapljam se u smaragdnim jezerima iz kojih izranjam drugačija, ali ipak ista. Tada ćutim da sam tek djelić, ona iskreća iskra koja čini cjelinu svemira, postajem superstruna osnovne energije vječnosti, pretvaram se u ljubav. Uzburkanost nutrine mi potvrđuje mir i spokoj koji mogu pronaći samo u sebi samoj. Izvorište ljepote, koje dugo tražih među zvjezdama, vrulja u koju se slijevaju osjećajno- osjetilne ponornice, ocean snova sve je to u središtu moga malog svemira, u utjelovljenu ovoga trenutka. Na vratima vremena mi se smiješe čuvari spoznaje. U zrcalima iza svjesti se ogleda prohujalo vrijeme, vizije koje arhivirah u galeriji sjećanja, ideokinetički put moga sazrijevanja u biće koje voli ljubav. Postejem tragač za bisernicama sna, bacam svilenkast mrežu svjesnosti u dubinu samoosjetilnosti. To je trenutak spoznaje, tren istine u kojem se, kao u Kohinoru, prelama moja nutarnja svjetlost i ja u kaleidoskopu žudnji vidim moje misli, vidim sva moja lica, vidim sedefastu školjku iz koje izranja energija osjećanja osjećaja. Put svile, put u Raj, put ka ostvarenju uzvišenog cilja ljudskosti je satkan od drevnih istina, na njemu se zrcale misli mudraca sa početka filozofije. Zenonova ideja o beskrajnosti, Heraklitova tvdnja da sve teče, Sokratova misao o vječnom neznanju, Platonov svijet ideja i današnja teorija o neuništivosti energije. Ljubav je tankoćutna sila, univerzalno ljepilo vječnosti koje me sjedinjuje sa životom. Smiješi mi se očima boje sna u kojima pronalazim sebe bestjelesnu, sebe razgolićenu do srži postojanja, sebe na Elizejskim poljanama sretnog trenutka bivstvovanja.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4912

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=15928

Prva ljubav...

2011-11-10T08:14:00.000+01:00

Sjećam se njegovog zadnjeg rođendana koji smo proslavili zajedno, sjećam se te zadnje jeseni koju smo odživjeli zajedno, sjećam se moje prve ljubavi. Nebo je plakalo kada sam odlazila, biserne kapi su se slijevale licem vremena kada sam odlazila. Bilo je kao u jeftinom ljubavnom romanu, kao u kičastoj melodrami bez poante, ali bilo je bolno i bilo je moje. Kada danas razmišljam o krhotinama tog davnog sna pričinja mi se da to nisam bila ja, osjećaji su se izgubili u prohujalom vremenu, ostalo je samo maglovito sjećanje, impresionističke slike kao svjedočanstvo trenutaka, tiha elegija koju slušam na rubu uma, glazba koja zaobilazi srce, ne dodiruje dušu. Vrijeme liječi rane šaputala mi je ljubav i ja joj nisam vjerovala. Kada se sretnete jednoga na rubu vremena, u poeziji kiše, u kapima davnog sna možda ćete osjetiti uzbuđenja prvih susreta i zauvjek zaboraviti suze na obroncima onog davnog kišnog sutona, šaputala mi je daleka zvijezda i ja joj nisam vjerovala.
Godine su doista učinile svoje, sreli smo se na stazi rastanka, znali smo da smo to mi iako to više nismo bili mi. Breme vremena se nježno spustilo na naša lica, srebro nam je okitilo kosu, ali oči, oči su zadržale isti osmijeh, onaj čudesni vulkan koji ubijek dolazi iz srca i širi se plamenim jezicima do kutova usana.Vrijeme se zaustavilo u treptaju oka, vidjeh prohujala ljeta, potražih ponovo onog nekoga koga sam davno tražila u tom smaragdnom pogledu. U kristalima tog nedosanjanog sna prepoznah zrelost i snagu življenog života.
Školsko zvono je najavilo početak našeg davnog kraja. Došli smo svaki iz svog života u zajednički trenutak slavlja davno položenog ispita zrelosti. Sjeli smo u onu istu klupu na kojoj smo davno djelili tajne, ali nismo uspjeli postati ona ista mladost na rubu zrelosti.Vrijeme je u nama zauvjek ugasilo onu iskru iz koje se trebala rasplamsati u ljubav, izbrisalo tragove isplakanih suza. Ostali su samo smaragdni kristali nedosanjanog sna na licu njegovog vremena i kapljice boje meda u zagrljaju moga vremena.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ne žalim...

2011-11-10T06:31:00.000+01:00

Nema ničega u ovoj pjesmi do tvojih očiju u kojima se zrcali san, ništa drugo do jantarskog sjaja prohujalog vremena u kojem bijah leptirica koja se ugnjezdila u trenutak buđenja. Ti si djete anđela koji su te ostavili na vratima sna u koji se nisam usudila ući, ti si nit nebeskog vretena koja me odnosi na obale drevnog oceana i uvodi u hram ljubavi. U tvoja njedra se ugnjezdila dobrota sa početka priče, zaustavila se besmrtnost vjerovanja i neuništivost ljubavi. Uz tebe naučih umirati i rađati se uvijek nova, a uvijek ista. Shvatih da umiranje nije ništa drugo do izrastanje u život pun titravih struna vječne ljepote. Ponekad se Proustovski upitam do koga mi je više stalo do tebe ili do života? Mogu li se u ovom trenu zamisliti bez tebe? Mogu li te prestati voljeti? To je ne moguće jer kada bi se to dogodilo ja ne bih više bila ja, nego netko drugi. Tada ne bih patila jer bih kao netko drugi ljubav osjećala drugačije. Suptilnije? Snažnije? Ne dragi moj pjesniče to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav. Kada razmišljam o neminovnoj smrti onda se ne bojim umiranja tijela, bojim se da ću te u smrti zaboraviti, zato kao Proust vježbam umiranje u ljubavi, u kratkoj smrti u kojoj te grlim snagom kozmičke zmije i ne dozvoljavam joj da ti oduzme lice, da uguši tvoj glas, raspline miris tijela. Ponekad si zabadam u dušu svjetlosni mač i krvarim suzama srca zgusnuta u pješano zrnce u kojem se ogleda život. Tada shvatim da sam nedjeljiva od tebe. Život ima tvoje oči, tvoj dah, tvoje tijelo. U pustinji iz koje se uzdigao bogočovjek su ostali tragovi njegovih koraka kojima koračam uz tebe. Zrcale se kapljice njegove krvi kojima tažim žeđ i osjećam ljubav. Ti, to je sreća utkana u sunčanu rijeku koja nas odnosi u bezvremenost sna. Ne žalim za prohujalim vremenom jer ga pronalazim u jantaru tvojih očiju, sklupčalo se kao fosil u dragom kamenu tvoga pogleda i blješti kao neugasiva iskra vječnosti.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Rapsodija cvijeća...

2011-11-09T16:06:00.000+01:00

Plavim satenom neba se širilo mjesečevo srebro i pretakalo u ljubičasti san. Čuvarica Lunina hrama je prosipala kristale na naša čela, slijevala ih u dubinu očiju da svijest pretvori u legendu o boginji i lovcu. Nimfe su plesale oko jezera sreće i uvlačile nas u svoju igru sa trenutkom. Strah od nečeg nepoznatog se rastakao u ljepotu nečeg bezimenog. Krijesnice su tkale tepih kojim smo koračali u neizvjesnost sljedećeg trenutka. Na slavlju uzbuđenja, na gozbi osjetila, u zavjetrini sna mi izmjenismo iskušenja i pretočismo ih u okus medovine na usnama. Uz jezero sreće se lahor ljubavi prelamao u krošnji naših duša, a tijela su se zrcalila u očima sna. Bio si lovac koji je srcem drhtave srne bježao od podivljalih pasa, poludjelih životinja koje su vrebale iz zatišja vremena. Bila sam boginja koja te je izvela na ledinu spasenja, na liticu iza koje je na nas čekala vječnost smirenja. Bio je to san u kojem smo se sretali na obroncima jave koja je u tom vremenu bila okrutno ružna. Nebo nije diglo ruke od nas, darovalo nam je zvjezde padalice u čijem sjaju naslućivah spas. Jecajem nutarnje tišine izgovarah želju, jednu jedinu želju koju sam tada imala. Tvoj život u zamjenu za zvijezdu koju si mi želio darovati kao znamen ljubavi. U svitanju jednog predivnog dana vidjeh tvoju siluetu u zagrljaju sunčane svjetlosti. Ušao si u žižu trenutka pun mirisa, boja, okusa, vratio si se iz bezdana strahova, rastrgao si ništavilo tuge i na dlanu donio sreću i stavio je u moje oči. Zvijezda koju darovah u zamjenu za sreću zablista u tvom pogledu. U jezeru sreće se jutros ogleda nebo i smiješi nam se suncem koje se vratilo u naša srca. Osluškujem šum lahora ljubavi, čujem rapsodiju cvijeća, šapat istine, dobro je da život nismo pretvorili u naviku jer navike postaju krletka u kojoj je život prevara, a ljubav rob.

http://umijece-vremena.blogspot.com

Iščeznuće tuge...

2011-11-09T15:14:00.000+01:00

Rapsodija boja vrtloži trenutak i ne dozvoljava mu da izgubi sjaj. Stojimo na obali snova i očima duše promatramo ljepotu svitanja. Na pješčanom žalu se otvara sedefasta školjka. Ljubav izranja iz legende i pretače se u biser kojim mi kitiš kosu. Čujem zagrljaj pjeska i pjene, prelama se u ljepotu kristalnog sjaja. Promatram tvoje oči i vidim Heliona koji mi daruje zlaćanu spiralu, moj put k tebi. Sretna sam. Koračam obroncima istine i upijam toplinu ovog jutrenja. Na pučini sidri životna lađa i čeka da se odlučimo napusti uvalu suza i krenuti s vjetrovima ka beskrajnosti bezvremena. Odlučujemo se za oluju u kojoj urlaju ranjeni trenuci. Volim poeziju kiše na tvojim usnama i zalječujem ranjenu dušu tvojim osmijesima. Kormilo sudbine u tvojoj ruci mijenja smjer plovidbe ovoj orahovoj ljuski u kojoj izgradismo dom. Svilenkasta jedra vjerovanja se odupiru uraganima i odoljevaju izljevima bjesa jahača apokalipse. Jedan se sakrio u svojoj pohlepi na obroncima vremena, a tropreg neobuzdano juri svodom iluzije i pokušava stjerati našu lađu u moreuz bez svetionika, nasukati je na sprud Kronosovog otoka. Čujem grohot nemilosrđa i umilni šapat čuvarice Lunina hrama. U tvojim očima se zrcali zlato prosuto iz kaleža vječnosti i objavljuje ozdravljenje, kraj križne plovodbe koju prođosmo odjenuti koprenom tuge. Osluškujemo titraje iščeznuća tuge, zaustavljamo se na palubi vremena i dodirujemo pramen Kairosove kose. Protjerali smo meduzu koja je čulnost i čujnost pretvarala u gromade bezdušnog kamenja, u zločudno tkivo koje je žderalo san. Izbavili smo se iz lakrdijaševog teatra sjena i ljubavlju oslikali zidove hrama sa čijeg oltara se iz pepela tvog životnog ognja uzdigla ptica i najavila rađenje novog sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com

Medresa sna...

2011-11-09T10:01:00.000+01:00

Uronih u Mnemozininu rijeku i osjetih protok vremena. U kapljicama se zrcale prohujale godine. Pitam se koliko kapljica će još dotaknuti ovaj trenutak spoznaje. Karađoz mi se pakosno smiješi i poziva me u teatar sjena. U njegovom vremenu nema slika, samo ispisane riječi koje se slijevaju niz zidove hrama i nestaju u jecaju tišine. Zaustavljam se u praznini, oko mene plešu marionete, govore nerazumnim jezikome neke meni nepoznate divljine. Što se to događa na pozornici ovog trenutka buđenja? Što li se krije iza kulisa koje zamagljuju pogled i odvraćaju me od istine. Marionete plešu svoj đavolji ples i pretaču svjetlost u sjene stvarnosti. Dodiruje me kaplja sjete i odnosi u neko drugo vrijeme. Nestajem iz sebe same, nema me u trenutku. Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona. Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam da sam tu. Osjećam kako stanićje jeca neizgovorenim istinama. Stvarnost se gubi u maglovitom oblaku koji lebdi nad teatrom sjena. Iza kulisa se uzdiže zlatna hostija i najavljuje kraj predstave. Srce se budi iz trnoružicinog sna. Đulistanom se širi miris ruža, a iz šedrvana pršte kapi novih trenutaka. Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči? Koji dio mene uzmiće i nestaje u stranicama knjige koja ne postoji na regalima naše kućne biblioteke? Živim li neki prošli život utkan u neku drevnu inkarnaciju? Budim se i čujem zvuke neke daleke glazbe koja me vraća u stvarnost. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti. Teatar sjena nestaje iz mog dušokruga. Vidim sebe u odori praskozorja, vidim rađanje ljubavi. Ti ulaziš u trenutak darujući mi buket nježnih pupoljaka na čijim laticama bjlešte kapi jutarnje rose. Dlanom uklanjaš mrežu koju je lakrdijaš spretno spleo oko mene i bacio u bezdan nepostojanja. Pretvorio me u siluetu one davne žene koja je sanjala ćilibarski pogled dječaka očiju boje sna. Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana i daruješ mi okus medovine rođene na obroncima zelene rijeke u kojoj smo slušali tišinu. Sjećam se početka priče. Vodio si me ulicama svoga djetinjstva, na prastarom mostu si mi darovao prsten i uveo me u medresu sna. Deja vu. Budim se i nastavljam sanjati lijepe privide.

http://umijece-vremena.blogspot.com

Buđenje iz Meduzinog vremena...

2011-11-09T07:59:00.000+01:00

Razvaline vremena, blješteće nemani, ubitačna tišina besane noći, moć neke tajanstvene nemoći utjelovljena u kradljivca spokoja. Tko si ti nepoznata spodobo? Lutaš kobaltom lijepog smiraja i bjesomučno trgaš djeliće te poveznice sunoćavanja i svitanja. S orkanskih visova donosiš olujne vjetrove koji zavijaju u krošnji budnosti i odnose me u daljine u kojima susrećem bezobličje postojanja u trenutku. Uvlačiš se u toplinu postelje i prožimaš me ledenim kristalma otkinutim iz dubine podsvjesti, pretačeš puninu bića u prazninu nečeg bezimenog što mi krade san. Osjećam tvoj hladni dah kojim prodireš u staničje i preobražavaš me u kamenu skulpturu trajanja. U praskozorju promatram tvoju siluetu u odlasku, osjećam smiraj iako znam da ćeš se vrati još upornija i nemilosrdnija. Na obzoru se zrcali zlatna hostija i obećava lijep dan. Jesen sklada rapsodiju boja, nježnim dlanovima mjene odjeva prirodu velom smiraja, priprema je na miran san. Budim se iz protekle budnosti i pokušavam razumjeti nečujni govor moje uzdrhtale duše. Zar sam se uistinu izgubila u prostor- vremenu? Zar sam dozvolila najružnijoj Gorgoni da se svojim pogledom uvuče u moje bivstvovanje i osjećanja pretvara u bezdušno kamenje koje se mrvi pri svakom pokušaju klesanja? Tisuću pitanja se vrtlože u svjesti, a odgovori se kriju u dubini sante leda koju sakrih u oceanu nedosanjanih snova. Uranjam u legendu i tražim uzrok okamenjenim stanjima duše koje više ne mogu oživjeti. Vidim Meduzu sa zlaćanim uvojcima koji se pretvaraju u zelene zmije, čujem pucketanje njenog jezika, grozim se i uranjam dublje u tišinu. Meduza je jedina smrtna Gorgona, šapuće mi prohujalo vrijeme. Ona je simbol zla i obrana od njega, čujem tihovanje mitološke istine. Misaonom snagom je preobražavm u amulet protiv zloduha koji me progoni. Stavljam ga na dveri duše kao znamen oslobođenja od noćnih mora.

Dobro ti jutro ljubavi, čujem tvoj veseli glas. Zlatna hostija sveti ovo mlado jutro i nježnim zrakama trga maglovito nepostojanje u snu. Volim tvoj osmijeh kojim ubijaš strahove, utapljam se u jantaru tvoga pogleda u kojem susrećem okamenjenu leptiricu i budim je iz ružnih privida. Dveri duše se otvaraju i sunce uranja u dubinu oceana snova. Na oltaru svitanja se kobalt noći pretače u toplo zlato sanjane stvarnosti. Promatram svoje srce u zrcalu svjesnosti i vidim ključanje svete krvi. Budim se iz nesanice i osjećam miris srcozorja, čujem rapsodiju boja, vidim sonatu od snova, kušam nektar života i sretna sam. U krošnji spoznaje pjevaju tek rođene ptice iznjedrene iz lijepih privida.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Imagine...

2011-11-08T09:21:00.000+01:00

Tugovala sa, predugo sam lutala sporednim putevima skrivajući se od života. Ljubav se šibana ledenim vjetrom istine, ranjavana hladnoćom stvarnosti, jutros uzdigla na pijedestal pobjede, doletjela ja kao bijela golubica na moj dlan i pokazala mi staze ka izvorištu ljepote. Promatram praskozorje na obzoru svjesti i čujem njen glas u vjetru ispred prozora,

Rađa se novi dan,
zgnječi tugu
i potrči uz rijeku,
ugasi oči neba,
otvori vrata suncu
da ne zalutaš
u slijepoj ulici proteklih dana.

Odluči se za život ljubavi moja, zavoli zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, prihvati sve ove nepravde koje možda ipak nisu nepravde, živi ovu jesen da bi mogli zajedno doživjeti proljeće.

Tvoje oči,
dva zrcala snova,
tvoje oči,
dva vječna sunca,
moj život skriven
u vjetru tvoga osmjeha,
moja tuga gasi žeđ
na izvorima tvoje sreće
prekrstih se imenom
tvoje ljubavi.

U maglovitom oblaku tuge jutros nazirem pregršt ljepote između suza neba, ljepote koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i strahova, ljepote koja nam daruje snagu kojom osjećamo novi trenutak i njegovu punoću. Danas prihvaćam u svoje i tvoje ime i bonacu i ovaj imaginarni horizont duše i čitam ljubav zapisanu na stranicama u knjizi našeg života. Ljubav je snaga, ona je tu, ona je uvijek tu ponekad skrivena u tvojim mladalačkim snovima, ponekad u mojim strahovima, a ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne plačimo više za prošlošću i uvelim ružama, pomorimo se s njom. Mi moramo naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe. Jutros volim ove trenutke samoće jer oni život znače, volim ovu tišinu jer ona obećaje povratak snova, volim tvoju želju u sebi i moju u tebi, volim to veliko zrcalo u kojem vidim tvoje oči i sebe u njima. Za sve što će se ikada dogoditi u našim životima porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama. Prijesjetih se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada u tvom poljubcu osjetih život sa svim njegovim opasnostima, a danas znam da je to moj i tvoj život, da je to ljubav koja u trenucima samoće hrani umorno srce. Ne moja ljubav, ne tvoja ljubav ljubavi moja, to je samo LJUBAV bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je ONA sada u ovom trenu naše jedino svojstvo. Ponekada i nebo plače poezijom suza, tuguje za suncem, a moje misli dotaknute meduzinim dahom strahovima grade tamnicu. Tada odlutam obalom oceana snova. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spušta noć. Teške od kristala vremena vise ruke neba. A onda iznenada jedna zvijezda svojim padom dotakne tišinu. Upale se oči neba. Trenutak nove spoznaje, Kairos mi se nasmiješi starim snom. Oćutim da u meni postoji još mnogo toga neizgovorenog, pregršt onoga što ti još želim reči, a zrak zamiriše srećom.
Neka čudesna snaga se širi tijelom i ja osjećam sjaj sunca, u zrcalima svijesti vidim sva moja nesvjesna stanja. Ognjilom žudnji palim zapretene vatre i osjećam kako se plameni jezici šire vraćajući me u san.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Dianina dolina...

2011-11-08T07:38:00.000+01:00

Volio bih da me voliš

da budem cvijet u tvojoj kosi.

Ako si noć, ja ću biti zora

i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš

i da svi dani budu pjesma.

Ako si izvor, i ja ću biti

u živoj stijeni bistra česma.

Jure Kaštelan

Šaptao je pjesnik ovu pjesmu dok smo promatrajući kako se iznad našeg prozora pale oči neba tonuli u san.

Pred mojim unutarnjim očima zadrhta vrijeme i kristali postadoše povećala kroz koja vidjeh najsitnije niti tek načetog sna. Valovi i čestice zasjaše i ja dotaknuh svjetleći trag koji me povede ka izvoru iz kojeg dolazi ljepota vjerovanja.

U daljini se iznad mediterana uzdiže silueta velikog grbavca kako puk tamo oduvjek naziva Vezuv, vulkan kojeg se boji i slavi u isto vrijeme. Nola, maleni gradić je iznikao podno vulkana na, u tom vremenu, još ne otkrivenim ruševinama Pompeja, gradić u kojem su umirali carevi i rađali se biskupi.

Iza gradića se širila plodna dolina, nazvana Dianina dolina, u kojoj se smjestilo seoce sa malenim trgom, crkvom i velikim zdencem. U malenoj kućici na granici između sela i grada se začu plač tek rođenog dječačića.

Na padinama brijega zasja gozba bogova.

Vulkan, bog vatre se nasmješi i nazdravi Bacusu, veselom bogu vina.

"Podignimo čaše, jer rodio se onaj koji će tebe nositi u sebi i cijeli svoj život voljeti onu koju ti voliš."

Diana, boginja lova i čuvarica Lunina hrama se spusti s neba na to božansko babinje i prosu ljubav nad koljevku.

Kristali ponovo zadrhtaše i pred mojim očima dijete izraste u dječaka velikih tamnih očiju, očiju boje sna.

"Filipo požuri, jutros idemo u Nolu u veliku crkvu." pozva ga majka.

"Što ćemo tamo" upita dječak trljajući oči još umorne od spavanja.

"Tamo se slavi naš stvoritelj, spasitelj i otkupitelj." reče mu majka sipajući toplo mlijeko u šoljicu.

Dječakove oči promjeniše sjaj. Njegova misao uzburka jutarnju idilu priprema za odlazak na misu.

"Bio sam već puno puta tamo, ali NJEGA još nisam vidio." reče dječak s nepovjerenjem u glasu.

"Njega ne možeš vidjeti, njega moraš osjetiti." odgovori mu majka stavljajući crni rubac na kosu. Dječak ju je promatrao dok je skrivala prekrasnu kosu pod ružnu maramu.

"Zašto sakrivaš kosu?"

"To od mene očekuju crkveni oci. Kada ulazimo u božji hram nesmijemo biti okićeni."

"Zašto se onda oni kite u one komične mondure?" upita tvrdoglavo Filipo Nola.

"Popij mlijeko i stavi kapu na glavu, sada je stvarno zadnje vrijeme da krenemo." majka je već bila nestrpljiva."Danas je 22. juna, poslije mise će biti procesija u znak dana Paulinusove smrti."

"Tko ti je sad taj?"

"On u ime stvoritelja štiti naš grad."

Majka ga povuče za ruku i stavljajući mu kapu na glavu povede iz kuće.

Dječak je sjedio u crkvi i pokušavao osjetiti misteriju onoga što je čovjek sa oltara govorio.

"Ja ne osjećam ništa do tamjana u nosu." pomisli mali heretik.

Hodajući u procesiji iz razloga koji nije razumio Filipo je promatrao puk i čudio se licima koja su naizgled tugovala. Ljeto je tek stiglo i sunce je blago dodirivalo njegove obraze. On pogleda u nebo i spazi dva bjela goluba kako kruže nad njim. U tom trenu ga za rukav povuče djevojčica duge plave kose.

"Ja sam užasno žedna." reče mu tihim glasom.

"I ja" reče Filipo gledajući je ravno u oči i bacajući kapu s glave. "Idemo na izvor."

Puk je tugovao, slavio i bio zahvalan svecu grada. Procesija se polagano udaljavala, a oni neopaženi krenuše na izvor. Šetajući napustiše grad i nađoše se u Dianinoj dolini. Maleno selo u koje su ušli kao da je još spavalo.

"Svi su otišli na slavlje u grad" reče djevojčica

"Oni slave nešto što ja nerazumijem, ali.............."

"Žedna sam."

"Idemo do zdenca, tamo je voda hladna."

"Gdje je zdenac."

"Pored crkve."

"Kako znaš?"

"Tu žive moji djedovi, tu se rodila moja majka i ja sam ovdje ugledao svijet."

Trg je izgledao kao kulisa iz današnjih filmova. Dječak i djevojčica se zaustaviše pored zdenca. Voda je bila hladna i djevočica poče piti.

"Odakle dolazi ova voda?" upita znatiželjno.

"Iz zemlje." odgovori joj mudro Filipo

Iznad njih su letjeli bijeli golub i golubica.

U daljini se nazirao Vezuv obučen u vječne oblake Filipovog sna. Sunce je bilo u zenitu, a iznad Vezuva zabljesnu neko još jače svjetlo. Bogovi su slavili susret koji će jednoga dana promjeniti svijet i vjerovanje. Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vijestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam. Tog trena se buđenjem sretoh s mišlju, Filipo Nola je ulazeći u dominikanski red dobio novo ime Giordano Bruno. U njegovoj knjizi "O herojskim zanosima" piše:

"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju, Dinanu. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"

Onaj tko otkrije božansku istinu više ne može živjeti u neznanju, taj umire za ideju. Giordanove misli su postajale okrutni psi koji su ga tjerali uvijek dalje u dubinu sna koji je budan sanjao. Srce, sveti gral iz kojeg je ispijao vječnost, ga je branilo od licemjerstva i strahova koji su vrebali na njegovom životnom putu.

Tko je bila njegova Diana? Na kojem dijelu svog puta ju je sreo? Je li to bila žena ili samo misao o njoj? Ili je stvarno bila djevojčica duge plave kose sa zdenca iz Dianine doline?

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Poezija i oluja ruža...

2011-11-07T15:48:00.000+01:00

Živjela sam oluju ruža i pisala pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati protekle godine, mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja. Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota ja sam slagala pjesme i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav.
Moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije.
U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu moje mladosti. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao.

Prvo veče u gradu sam se odšetala do Taliijog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Zaustavih se tražeći pogledom slobodno mjesto. Iznenada mi srce zakuca jače. Za jednim stolom je sjedio sam moj bezimeni pjesnik udubljen u čitanje. Sjedoh pored njega.
"Znao sam da ćete se danas vratiti" reče mi ne podižući glavu.
"Kako?"
"Rekla mi je moja Muza" reče on zagonetno
Čitao je dalje ne pogledavši me, ali ja sam osjetila da trajemo zajedno u tom trenutku.
Nasmijala sam se da bih prikrila uzbuđenje i upitah ga nesigurno.
"Zašto ste večeras sami?"
"Ja sam uvijek sam" odgovori mi zagonetno
Tada su se počeli u kostimima spuštati u buffet glumci. Bio je kraj prvog čina. Vesela družina nas je okružila.

U ovom hramu sam kao djevojčica sanjala princa ne bjelom konju koji će jednoga dana izaći iz neke od priča i povesti me u život. Princ je uvijek imao snene oči dječaka s perona željezničke stanice bez imena. Tu sam često skrivajući se iza kulisa promatrala majku kako doziva Taliju, bojala se starog profesora čiji glas je često tutnjao hramom, tu sam sanjala život prije života.
Talijin hram je bio razkrižje mojih puteva i tu sam se, iako Talija nije moja boginja, uvijek u trenutcima previranja vraćala.
Zvono i glas inspicijenta najaviše početak drugog čina.
"Mi smo si u vlaku, koji nas je vozio prema jugu, govorili Ti" rekoh da dobijem na vremenu
"Mi smo si već na izvoru govorili ti"
"To je bilo davno"
"Djeca si uvijek govore ti"
"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.

Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u danima kada sam vjerovala da znam što je ljubav.
"Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se i odgovorih sama sebi
"Uđi, to nije tuđi san, tu ćeš se probuditi u svom."

Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama. Za stolom pod jedinom svjetiljkom, kao da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila žena blagih očiju. Rekli su mi da se zove Ružica. Nasmiješih se deminutivu koji se potvrdio u trentku kada je progovorila.
Žena ustade, a ružica iz nje progovori anđeoskim glasom koji je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije.

"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."

Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih, a anđeoski glas se izmješa sa poznatim šapatom.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Zavjesa vječne tuge se iznedada podignu i sunce uđe u to subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
"Čiji sam glas čula?" upitah se
"To te Dionizije poziva na gozbu života" zatitra u mojim mislima.
"Kuda da krenem?"
"Ostani tu " šapnu mi glas sudbine.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ogromnu ženu blagih očiju, je stajao dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me jevozio prema jugu.

"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.
Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi
što imenuju daljinu.
Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu,
pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."

Pogledi su nam se kao i onog davnog dana u vlaku prema jugu, sreli. Njegov glas utihnu.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" odgovorih mu nekim meni do tog trena nepoznatim glasom.
On se nasmiješio.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe" Tišina puna uskovitlanih osjećaja se prosu prostorom.
Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas dotaknu moje već udrahtalo srce i odjednom dva srca progovoriše snovima:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice,
onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš osjećajni dijalog dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je odnio u najljepšu pustolovinu moga života. Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/